Kolovoz izmiče i jecaju kiše,
koža se otima preplanula.
Na kalendarski list iz kolovoza ’93.,
kemijskom koju mi je prodao čudak
na Tisku usred otoka,
pišem kako mi ispod nokta
puzi zadnje zrno šećera
za koje ne znaš.
Pucnem prstima i poškakljam nebo.
Prepoznat ćeš me po šutnji
dok slane kovrče
šušte mirisom nevidljivih krila.
Ljubim kolovoz samo da prođe,
da zagrmi jače i donese mir pod kaput.
Dejana Pacina
