Magnificent Mile, Chicago, IL
na „veličastvenoj milji”,
sjajnoj Aveniji Michigan,
potrošačkom raju kasnog kapitalizma,
spuštam beskućniku
u papirnatu šalicu Starbucksovog čaja
zgužvani zeleni dolar
s kojeg nam orao Pentagona
poručuje da je čovjeku iznad svega
„u Boga se uzdati”,
čak i onda kad tako sâm
i odbačen zuri u prazno,
sjedeći na pločniku
kao devalvirani svetac,
pod šumom užurbanih nogu,
dok mu oko glave orbitiraju
kese Gapa, Trussardija, Banana Republike
i Max Mare, ali kakva šteta,
jer tako lijepa profila,
guste crne kose i Stingova stasa,
mogao je uz malo više sreće
biti uspješan
akcijski glumac,
pobjednik serijala Ples sa zvijezdama
ili omiljeni stanar Big Brother kuće,
no nažalost u Matrixu
njegova života
došlo je do kratkog spoja.
netko je iskopčao osigurač
ili je bager zakačio
podzemne spojeve kablovske,
pa se slika smrzla
na kartonskoj plohi
s nevješto ispisanim titlom –
„izgubio posao, ostavila ga žena
i odvela djecu, prognali ga vjerovnici
i potopili krediti…”
ali tko zna, možda je u nekom
paralelnom univerzumu
bez obzira na drukčiju boju kože
i bitno drugačiji
biografski narativ
baš on taj posljednji globalni junak –
odvažni Will Smith
koji će naposljetku iskupiti
ovaj odavno posrnuli svijet.
Noć u Baskiji
izgubljen
u prijevodu lutaš
svježe opranim ulicama.
kroz purpurni neon
odjekuje neka poznata
jazz melodija.
svako malo
osvrćeš se oko sebe
zbunjen
kao Ptica trkačica
dok panično prebire nogama
iznad ponora.
nema sumnje
sve one silne crte
i crtice
nekoć tako hrabro povučene
odavno su
pošmrkane.
s jelovnika
restorana Donostia
u lice ti diše
neki bivši znanac
kroz usta
mrtvog zubatca.
ali hvala Bogu
na toj sitnoj vatri
što iskri
kao krljušt salamandera
iz oka lijepe pipničarke –
kćeri priprostih imigranata.
Kip Domovine, AD 2017.
Mertojak –
mlaka splitska noć.
dva bloka
ispod blještavog McDonald’s-a
drugarica Milka
sâma baca smeće.
vječna prosvjetna radnica
danas malo zapinje
u hodu, a nekad je pucala
od radosti
kao kineska petarda
dok su „njena djeca”
grabila nagrade
na republičkim i saveznim natjecanjima
Tito – Revolucija – Mir.
i dalje ona prati
informativne programe,
okrugle stolove, političke debate,
kvizove i kulturne forume
i kritički polemizira
s virtualnim sugovornicima,
takozvanim uglednim gostima
beskonačnih TV-trakavica,
neprestano nešto zapisujući
u svoj mali
narančasti blok.
jer naučila je
još poslije onoga rata
u učiteljskom domu u Šibeniku
da na neki prepreden način
u ovom životu ipak
kao da od svega za nijansu više vrijedi
ono što za nama ostane
otisnuto na papiru.
pravopis joj je još uvijek
besprijekoran,
sintaksa sjajna i zapeta
kao brodsko čelično uže,
a lijepo oblikovane rečenice
lagano lelujaju papirom
na stoliću samačkoga stana
kao ona crvena slova
nekad davno na vrhu sjajnog Pomgradova nebodera
na Radničkom šetalištu
iznad nove muzičke škole
u centru grada.
baca tako drugarica Milka
suvereno
svoje suvremeno smeće
ljeta gospodnjega 2017.
i pažljivo odvaja plastične boce
za prekarnu sirotinju,
dok ostatke ribljih drača
ostavlja uredno
u rasporenom škartocu
pred rupom
ispod nagorenog zida
gdje se legu razroke, rahitične
mačke.
ali najednom staje Milka
kao ukopana –
poput hipnotiziranog učesnika
kakve opsjenarske točke
Davida Copperfielda,
dok u neverici zuri
u gusta crna slova
što se cijede s poklopca
klimavog kontejnera –
„OVO JE HRVATSKA!”
mjerka Milka tako
nijemo nekoliko trenutaka
te tamne nabrzinu smrljane riječi,
zatim prkosno zafrljukne kesu
u ždrijelo metalne nemani
kao da poletno i rutinski
okreće i prazni tačke
na omladinskoj radnoj akciji
Niš – Morava – Paraćin
1953.
a onda naglas kaže –
„neka joj je vječna slava!”
Damir Šodan
Izbor iz zbirke poezije UNUTARNJI NEPRIJATELJ, izdavač Naklada Vuković – Runjić, Zagreb 2018.
