Čempresate koncem ljeta
U ovo doba ljeto se počne pomicati prema rubu usana i tamo se smjesti
odatle još dugo gledamo u more
dok prve formacije ptica nošene vjetrom
nadlijeću pjenu usitnjenih meteora
sve je u jednom i jedno je u svemu
kao papiga koja me jutrom pozdravlja
zagledana u horizont
crnim kljunom zakačena za kavez
u rubovima usana djevojke još dugo nose ljeto
zveckaju im narukvice sve tiše
u sumrak počnu dolaziti oblaci
a ujutro sitne titrave svjetlosti vode na ulicu slutnje
za ruke
nježne dječje ruke
ne znam kako bih prihvatila svoju privremenost
pa se vežem užetom za ovo mjesto
i kao kazaljka sjene
polako istražujem krug
od najšire točke do centra
prstima u pijesku i sporim micanjem zemlje
ono što prolazi nazvali su vrijeme
ali ne bih se
složila da išta prolazi
niti da će nešto doći
u krug koji iscrtavam dužinom tijela
utisnut ću rubove osmijeha
da izrastu crni čempresi
čempresate
Gluhost ljeta
Ima li danas ikoga da siđe u potpalublje
u gluhost srednjeg uuha
na čelu od tikovine znaci zvuka il’ plašljivi korak ptice
na
palubi od soli, noći, pijanih zvijezda
tamo gore rasprskavali smo jagodice prstiju
u silne mlazove iskri
mutna okna potpalublja
zabrtvljeni
hermetični oklop tijela
nikako, nikako
kažem ti
ovdje nikako ne mogu disati
sva ova užad u uglovima
znam zašto je tu
ono što u sebi nosim za nebo se ne može
ni svezati ni objesiti
sad osjećam sol
i skorenu sol
i vjetar je ostao na mojim usnama potpuno bijelim
ili nisu to usne to je otvor u okno
obijeljeni
roj zvijezda kroz grlo peče
čuješ li kako dišem u donjoj palubi
ono gore na uglačanoj tikovini što se sporo kreće
je li dan ili noć
Dubrovačko zaleđe
Ovo je predvorje tame, sve slitine su sive,
presušena korita rječica kao osujećena nada ko zna kakvih derišta
kič plemenskog poroda
borba zavisti i pomirenosti sa sudbinom u malom oštrom ringu
ili je to tor
kroz pore hrvača izvire kajmak i meki slani sir iz mješina
u publici
iza nasmijanih lica djevojaka preočito je dno skučenih stanova i majki koje šute
njihov odlazak frizeru najveći je obol pomirenosti sa sudbinom
sve je suho, isfenirano, tuga izvučena na četku
poravnane folikule razočarenja
sve ove žene imaju uređenu kosu.
poražavajuće.
a tržnici biram crnu repu, prodaje mi žena u gumenim čizmama rumenog lica. iza njenih očiju vreba ugašena djevojka. u jednoj točki svemira netko je ugasio dugme na kojemu je pisalo djevojka a pritisnuo dugme na kojemu piše zrela. ona zrela dobija lice preorane livade ispod koje se krije crnica u koju će netko utisnuti sjeme. analogija očita. zemlja i sjeme. zemlja i ženski trbuh. žena i unutarnji prostor. pećina uzdaha. uz cviljenje nastaje plod.
kupujem kilogram crne i bijele repe. na bijelim se glavicama veličine šake slatkoga sočnoga ploda rumene obrazi. crna je repa grube dlakave kore.
plaćam sitnim novcem.
pobjeći ćemo s ovoga mjesta, ovo je samo tržnica, ali zašto me toliko boli, kao da hodamo bosi, kao da mi je netko stavio biljac na gola ramena
Kao da
Kao da
kao da nije sve zajedno jednako strašno
A brda povučena božanskom špatulom udesno
stvorena siva da kroz njih huči vlak
s toplim smrdljivim kupeima u unutrašnjost
Staša Aras
