VIJEST
zateći će nas vijest
u suši poluotoka
umiljene u sredinu
pripadanja
rasijana u podne
u bariton horizonta
približit će nas i unjihati kao
ljepljiva traka za muhe
znaš naoštriti nož
oduvijek pišem
samo jednu pjesmu
uvijek ću samo jednu
pisati ili jesti
kako zavesti
vazduha u zavjese
raspiriti ga perunom
upijavčiti u teglu
upuhati u jantar
kako zarobiti
vazduha u pjesmu
žumanjkom iz oaze
užarene žlice
kao praćkom u vis
katapultirati plamen
kako da pjesma bude
vatra na stropu
optočene u sunčane ćelije
rascvjetane u četvorini
žutog svjetla na stolu
zateći će nas pri ručku
uhu pastelna vijest
konačno slomiti oblike
dokovitlati do zavjesa
nemirne svemire s ulica
jer vihora nema ako
horda ne drhti
sretan ti rat
ŠUTNJA
naglo se rastvori na živo
ražaren žamor
ljeto se nikad ne koleba
ljeto uvijek završi
u jednom popodnevu
ja se kolebam mogu dok hoću
hoću dok se mogu kolebati
koliko je potrebno
istina je najapstraktnija imenica
istine ni dalje neće kucati ovamo
nema smisla piti asteroide ako se
raste u vakuumu monopol kućice
ali budi i dalje dobro
srce je kuća koja klizeći raste
petlja korijenja iz grkljana
sručena niz vrat da bi se ulegla
u suncokret livade tijela
srce je kuća čiji podrum
uvijek mora lizati vatra
tovariti žar iz rastvorina rebara
natrag kroz vrat
vrat je dimnjak kuće
zato što se srce
rađa u grkljanu
šutnja nije zlato
šutnja je zla
SVJETLO
birala sam biti vrtovi na vrhu zgrada
birala sam biti svjetlo
nadzirem džunglu a u obzoru bez otoka
svet svijet misli da spavam
da spavam u toliko plave toliko plave
svet svijet na čijim ću prozorima
uvijek moći zašaptati — otvorite mi
preuzet ću vaše mrtve
veća od sobe sa zidova svučem
kao u potegnut stolnjak usišem sve
u svemir gramofonske ploče
plazma vrzma oko zglobova
perje, konfete i pahulje topole
uplesana klupčam ih pod kapke
biram da budemo vrtovi na vrhu zgrada
biram da budemo svjetlo
rastegnemo meke zidove kao
balone žvakaćih guma pa se
poskliznemo u pamuk parketa
zbog nas se u daljinu bolje vidi
peći se lože kostima lica
do svitanja na glavu lijepe kukci
nećemo više ništa osim davati
sve što počinje kao molba
svetim svijetom završava kao milost
mi smo sada sebi svoja jedina kuća
glas koji čupa iz bjeline besvijesti
valovima zagrljen oko očiju
biramo biti vrtovi na vrhu zgrada
biramo biti svjetlo
Petra Rosandić
Iz zbirke Pred lavu, Durieux, Hrvatska, 2019.
Petra Rosandić (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom Fakultetu u Splitu. Objavljivana je u regionalnoj periodici. Rukopis na engleskom jeziku Why I died polufinalist je internacionalne nagrade Tomaž Šalamun 2015 američkog časopisa Verse. Radila je kao izvršna urednica i članica žirija književnog sajta Kritična masa. Objavila je zbirke poezije Ako dugo držiš usta otvorena (Presing, Srbija, 2014.) i Pred lavu (Durieux, Hrvatska, 2019.) Bavi se kolažem i dizajnom (Petra Rosa), živi u Madridu.
