VRLO DUGI KADAR
Ako razmotam zimu kao uže,
i preko konopca prebacim tanke siluete,
vidim kako se cijede sjene
i ukrućuje sunce.
Prvog toplog dana ove godine
otići ću od kuće
(tako je pisao moj kolega Taneski).
Neobjašnjiva nepomičnost trava
koja prethodi roju opnokrilaša,
minute u kojima se oplođuje roman.
Kao samozagrljaj šake
ili hipnoza pupa.
U mom je džepu mrak,
u mraku je rana.
Oči navikom šaljem od kuće
kao tvrdoglavo stado,
dlanove čuvam za brezik
i mokro krzno vjeverice.
Za tebe mi pogled ne treba:
nemoguće je istjerati proljeće iz ploda.
Kao i mnogi oko nas
čekamo da se nešto dogodi.
Smiraj. Parenje ptica.
Kamera koja snima iz ruke.
Horizont.
„JE LI SVIJET RUŽAN JER SAM LUD I BOLESTAN,
ILI JE STVARNOST DOISTA OVAKVA?“
Zjene se otimaju vidicima
kao upregnute kobile,
razrijeđena zima isparava kroz nosnice,
rasporen trbuh filma u kinu
abortira me učahurenu,
nerasklopljenu.
Osjećaj da sanjam, stalno.
Neparne vjeđe i grlata lica,
atrofirani dlanovi
u kojima bubre prigradski gajevi:
listanje kao posramljenost i privid,
plitki udah celuloze.
Lijepa sintaksa reklama,
kriptografija samoreklama,
nerazum:
o, kako pucketaju anđeli od sjajnog papira,
kako im krila lijepo gore!
Kada bismo skinuli koprenu godišnjih doba,
tkaninu navika i obzira,
svijet bismo vidjeli očima Andrzeja Żuławskog.
Tijela koja su ples i očaj,
blizinu koja je ogoljeni znak.
Predproljeće, osjećaj sna.
Previše tulipana na trgu,
premalo zemlje u šarenicama.
U DVOGLEDU
Kada je utišano i ono što nije utišano,
kada je daleko ono što je blizu,
a blizu ono što je daleko.
Vrenje riječi kao vrenje mlijeka,
dolazi stalno i odasvud:
izgovoriš virus,
a vibrant se pjeni i prelijeva preko ruba.
Kao inicijacija,
menstruacija,
masturbacija,
sve što je mjehurasto,
sve što je strah.
Proljeće, bogohuljenje,
sunce šuti u parku.
Slike iz Bergama ne prenose krik,
samo opis.
Golubovi na krovu škole,
zure u breskve koje su procvjetale.
USKRS
Sjena ptice na asfaltu
dotakne sjenu na prozoru,
potom sjenu na ruci, zavjesi,
kanti za smeće.
Nedjelja raskopčava i zakopčava svoje grudi,
miluje gumbe na košulji.
Ako je vrijeme beskrajno,
a svjetlo konačno,
ako je slika slika, a zvuk zvuk.
Odložit ću jednom to treperenje zidova,
uvijanje malih cesta koje nikamo ne vode.
Oslijepit ću svoje treće oko
zahrđalo i beskorisno:
oslobodit ću se disanja krošnji,
koraka iz mraka,
pomicanja kljuna ispod ljuske.
Nema ograde ni živice
oko vremena koje je prošlo.
Djetinjstvo, jutarnja crnica rastočena u đurđici,
zrak mirisan od neudisanja.
Blistava nepomičnost, još jednom se rađam
iznova kroz neku poru, pup ili dlan:
listanje je lijepo i uzaludno,
sve je prisustvo, travanjski dan.
Pjesme iz zbirke “Plava i smeđa knjiga”, MeandarMedia 2021, Zagreb
Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978) je pjesnikinja, znanstvenica i književna kritičarka. Izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje različite kolegije iz hrvatske i svjetske književnosti. Pjesme su joj objavljivane u brojnim časopisima i nominirane za uži izbor renomiranih pjesničkih nagrada, poput nagrade Ivan Goran Kovačić ili Tin Ujević. Autorica je sljedećih zbirki pjesama: Jutarnji laureat (2008), Lunule (Disput, 2012), Teleidoskop (HDP, 2018), Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., 2019), Zarazna zona (Fraktura, 2021, suautorstvo s Damirom Radićem), Plava i smeđa knjiga (MeandarMedia, 2021).
