Josipa Marenić: KIŠA U NASTAVCIMA

I

zvuk zastoja u prometu.
čaj od mente i med.
u kafiću se stišala Thank you.
nisam više sigurna kako se zove taj oblak vani.
u potpunosti je izgubio oblik.
sprema se kiša.
grad je potpuno poludio.
promatram ga kao životinju.
iz jednog kafića na Trešnjevci.
mijenja se čitava vizija postojanja.
u nekoliko sekundi zahladilo je značenje ljeta.

II

voljela bih pasti kao kiša, kao jedna kap kiše
na vrh nečije cipele i u potpunosti se raspasti
ostaviti iza sebe samo mokar trag
zbog svega što nosi ravnodušnost
progutane svakodnevice
u kojoj je jedino prihvatljivo stanje skupljanja.

III

romantično je zajedno pokisnuti
baš to nikada nisam voljela
niti u paru niti u neparu.
ali ima nešto u ukrcavanju u tramvaj,
u posljednji trenutak,
prije nego što se prelomi nebo,
ima nešto ushita u uspjehu
da se sačuva suha koža dugih rukava.

IV

prisiljena sam čistiti stvari,
sloj po sloj od znakova postojanja.
priroda samo pusti kišu kroz oblake,
ne ulaže pretjerano puno napora.
samo pruža otpušta i napušta
i kako onda iskreno mrziti kišu.

V

ogulili su se prostori sjećanja
poput slojeva luka nakon čišćenja.
u sredini nije ostalo ništa
ili je ostala potencijalna mladica,
ovisi kako se gleda na promjenu.
u svakom slučaju suze su mi na podočnjacima,
poslije luka pirjati će se meso na tavi:
uskratio si mi smijeh,
uskratio si mi toplinu na licu,
uskratio si mi sjaj u zjenicama.
vani pada kiša koju ne vidim.
u ovom prostoru nema prozora.
vani pada kiša koju ne vidim ali ju čujem,
dok u skladištu sama slažem robu iz kutija.
razmišljam o mačkama,
nikako se ne vezuju uz ljude već uz prostore.
kiša pada sve glasnije i ogolila su se sjećanja.
pomislim kako bi se mačkama
jako svidjele sve te prazne kartonske kutije
koje se nemilosrdno uništavaju i bacaju.

---

Josipa Marenić

---