Turska kosa
Opet sam ovdje zapanjen tobom
u danu koji je sakrio svjetlo
tražim da mi daruješ tvoju
besmrtnost i samoću i vrt
u kojem stanuju kućne noći
kako bi te tu sanjao u tvojoj sjeni.
Sve drugo i tako više nemam
nestalo je u svjetlu što stvara
slike, a ni one više nisu moje,
moja je tek čežnja da ljubim
tvoju tursku kosu, pramen što
ga nemir izdaje kad se igra,
baš poput drevne krvi iz mita.
![](http://astronaut.ba/wp-content/uploads/2019/11/MG-1.jpg)
Mudrost Levanta (Panta rhei)
Sve se tu vraća u razmeđe u kojem se podiže
da bi se iznova razumjeli bez ičega suvišnog.
Kao i prvi put, prvi uopće kad je svijet nestao
u beskonačnom mirisu cimeta, trave i jasmina
dok je za polumjeseca tiho pjevala ševa u noći
opet te osjećam kao onu drevnu i daleku ženu
što sam je nekada davno sreo samu na toj obali.
Već tada sam znao da neću sresti više niti jednu,
i ti se sada lagano skidaš i gola ulaziš u more
ponavljajući sve što i onda, dišući istim dahom,
grleći mokru pjenu rukama, smijući se valima,
govoreći kako smo rođeni iz istog zrnca soli
davno utisnuta u različitostima noći i vremena
i jedina okusa na usnama vrijedna pamćenja.
Sve se tu vraća u razmeđe u kojem se podiže
da bi se iznova razumjeli bez ičega suvišnog.
![](http://astronaut.ba/wp-content/uploads/2019/11/MG-2.jpg)
Hiperboreja
Dok silaziš u prahistoriju češljam zlatno runo
na kojem ni daljine više nisu tvoje, utonule su
u golo kamenje, križeve po kojima slini puž
i gdje crtani gušter izjeda sve i svako vrijeme.
Ostavljam pokrete kojim putuju ruke drevnih
tesara, lovaca i ljubavnika u crvenom sutonu
u kojem molim da novi dani pretekne nama
i nadviju se iznad tijela i boli starih žrtvenika.
Tvoje bijelo tijelo i njegova mliječna putenost
grije sjenku sna u žednu danu u kojem mirišu
lavande nadošle iz onog kraja u kojem se sada
bojiš i u kojem sada voliš. A još bih, još i više.
Naše je ime Hiperboreja, njega nitko ne govori
samo se osluškuje usred noći kad duše postanu
vuci i sjeverac na zemlji traži svoj rod, i gleda
dublje u oči, jer vjetar kao i ljubav, to tako radi.
Ne brini za runo, zlatno doba traži tren mira
zaboravljen kod starog stupa u sredini svijeta,
baš tamo gdje se čuje sve što se kaže i gdje se
osjeti sve što je ikad bilo važno, što je takvo.
Marijan Grakalić