Don Kihot
vi gospodine ne postojite u našoj evidenciji
dama u plavoj bluzi i debelim naočarima (sopranom)
gospođo, probajte sa dj (promuklim glasom)
uostalom gospodine ovo nije DŽ nego Đ (žena oboje izgovori isto)
usput, ja sam i jezičar
a čovjek se za 20 godina promijeni
reče mi da moram novu sliku donijeti (imam od slikanja fobiju)
ne zna žena za šalterom
da sam hidalgo
što je norveškim fjordovima lutao
ne može razumjeti dama u plavoj bluzi
da se budim u znoju, nenapisani buncam roman
da mi se otvara stara rana
da se borim s vjetrenjačama
(i da je moja Dulcineja završila u logoru)
i da mi je dokazivati da sam živ, muka
i da sam dosad
(ako ćeš gospođo zanemariti tu sliku i slovo)
projahao svijetom
nebrojeno puta
Stepenice
na kraju sve je sinhronizirano
novi ljudi prave centre (ogromne i tijesne)
ulaze starci i jedan pas (bježe od hladnoće)
zadržavaju se dugo dosta im vrućine i samoće
liftovi i pokretne stepenice vode u raj
pandorina savršena simulacija nade
u centrima velikim ljudi obični rade
stepenice idu gore-dolje
neprekidno voze ljude stare i nove
ljudi izlaze i ulaze
u rojevima i sojevima
savršeno sinhronizirano
jednog dana sve će stati
ljudi i psi liftovi i sati
jednog dana
jednog dana
stepenicama neće imati ko da ide
niti da se vrati
Čekić
Imam moćan čekić ali mu je drška užarena
Kafka
mogao bih iskovati
psa i ribu
kornjaču i pticu
predmete i zvijeri
napraviti svijet po mjeri
tražimo zakašnjeli plamen što titra još samo
u oslikanim kaminima restorana
usne džokerski se izvijaju u parabolu
smijeh-suze-suze-suze
dijalektika na klackalici besmisla
starci kupuju pelene kućnim ljubimcima
i hrane se po kontejnerima đubrivo smo za budućnost
arterija svijeta puni se plastikom i kostima
posljednji smo ljudi čija je smrt besmislena
stid biva jači od straha
dok gledamo u naše savršeno čiste i bijele ruke
Underground
Pod zemljom
mravi me grickaju
u najezdama
U grobu ko u garsonjeri
vidim
Stopala ljudska sa zalijepljenom žvakom
Šahtove gradske s parom ko iz filma
Vidim iz druge perspektive
Bolanove Divlje detektive
Razgrćem slojeve i perde
Ne trebam oko
Mrtvac sam što srcem vidi
Duboko
Duboko
Duboko
Adnan Džolota je mostarski i bosanskohercegovački književnik i pjesnik. Rođen je 27. 5. 1973. godine u Gacku, a osnovnu i srednju školu završio je u Mostaru.
Na Univerzitetu “Džemal Bijedić“, Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka, završio je studij i 2003. godine stekao zvanje profesora bosanskog jezika i književnosti.
U Stocu, 2003.godine, na manifestaciji “Slovo Gorčina“, dobio je nagradu “Mak Dizdar“ za neobjavljeni rukopis pjesama. Dosad je objavio dvije knjige pjesama, „Kraljica mijena“ i „Granica“. Odslušao je i postdiplomski studij na spomenutom Fakultetu.
Dugo je vodio i Klub čitalaca u Mostaru gdje je mladim ljudima govorio o književnosti i umjetnosti. Bavi se pisanjem poezije, kratkih priča te književnom kritikom. Nedavno je izašla i njegova treća knjiga poezija „Hipertenzija“. Živi u Mostaru i radi kao profesor u srednjoj školi.
