TKO SE BOJI OGLEDALA JOŠ
nekad te vidim u retrovizoru
još dugo nakon što se odvezem
nikada dovoljno daleko od tebe
tada danima žmireći perem zube
ne podižem glavu dok prolazim
pored uglancanih prozora kuća
u kojima nuklearne obitelji
pravilno raspoređenih kromosoma
emitiraju radioaktivni sklad
trepavicama orem pločnike
ako kiši, ne izlazim
za posebno loših dana izlazim samo
noću, svjetla ne palim i
prekrivam sva ogledala
kako me ne bi iznenadio nedostatak odraza
ili da me ne zaskoče gorki bademi ispod tvojih očiju
po pragovima prosipam sol kako bih otjerala utvare
pod svoj krov ne pozivam nikoga
tebe sigurno ne
pa ni sebe
s vremenom sam naučila
da moram staviti barem tri utorka između nas
kako bih nam objema mogla lagati
sa sigurne udaljenosti i
zatajiti saznanje da smo
pomiješale bočice
da smo eksperiment koji je pošao krivo
a rezultat nije bio superjunakinja
da su doktorica j. i gospođica h. ista osoba
da nikad neću priznati koja je koja
i da se plašim u kakav stup ću se pretvoriti
ako se jednom ipak okrenem
ONO ŠTO TE NE UBIJE MOGLO BI TE UČINITI OKRUTNOM
na jedan natječaj za kratku horor priču
na temu ‘nalazite se na najmračnijem mjestu na svijetu’
prijavit će se hiljade prosječnih i ispod
trljati ruke (doslovno i u prenesenom značenju)
zadovoljni jer su se dosjetili onoga čega nitko drugi neće
slit će se u pretinac dolazne pošte
hiljade odvažnih konstrukata o izopačenoj ljudskoj psihi
o boli, o politički nekorektnom ludilu
jer najmračnije mjesto ne smije biti
nešto predvidljivo poput
odsustva svjetla
ne može biti podrum
ni jama
jer biti živ zakopan više nije
dovoljno strašno, jer živi zakopani
nikoga više
ne drže budnim noću
razmišljam o tome
dok sjedim na najtužnijem mjestu na svijetu
ili makar drugom po redu
(imala sam očito dobar život
i ne dao bog većeg zla)
sjedim na
svom
najtužnijem mjestu
sama i pješice jer hitno je subjektivan pojam
svijet oko mene čini se dvostruko ružnijim
kroz tekuće naočale
netko mi govori kako se nalazimo
u istoj situaciji (ili ona i nešto goroj)
da se ne plašim
da nema smisla plakati
dok čekam lišena sluha i (su)osjećanja
zombi
njena bol meni
apsolutno
ništa
ne znači
sjedim tiša nego što sam ikada bila
ne znajući da mi to neće ostati najtužnije mjesto na svijetu
niti da ću uskoro postati i tiša
ne znam da ću se jednog manje ružnog dana pitati
smijem li uopće
čini li me ovo predvidljivom
bazičnom
smiješno patetičnom?
(ali makar ne pišem o slomljenim srcima)
hoću li ovime izopačiti svoju tugu, time
izdati onu koja je ne tako davno sjedila
na najsvjetlijem mjestu na svijetu
žmirkala crvenim očima pod hal(ucin)ogenim lampama
i razmišljala o književnim natječajima, vijestima u pola pet
i izbjeglicama u gumenom čamcu
o dvadesetak neželjenih koji u mračnoj vodi čekaju spasenje
na vapaje jednoga od njih
Je li itko vidio djevojčicu?
nitko ne odgovara, a on ipak
nastavlja pitati, dugo nakon što zna da odgovor
nikada
neće
dobiti
BOVARY
Lana sjedi na podu svoje malene sobe satima
i pažljivo slaže glatke crne pločice
velike taman da stanu u njenu dječju ruku
u pravilan krug u kojem nema
iznenađenja
Umjesto bijelih točaka zvijezde
a svaka zvijezda ima svoje mjesto i svoj broj
na plosnatim crnim stupovima koje ništa
ne može srušiti osim možda lupanja vratima
Lana sjedi na podu svoje malene sobe danima
Njeni su zidovi polupropusna membrana
kroz koju sve manje i manje dopire režanje
vrata su srasla i nema se više čime zalupiti
Ljuti se jer ja ne vidim zvijezde na njenim crnim
ogledalcima, samo lica o kojima ne želi govoriti
Ne mogu dugo ostati jer me bole oči od odbljeska
i pitanja na koje nijedna nema odgovore
Prečesto moji koščati laktovi probuše njen opnasti oklop
i tad moja pločica završi u ladici iz koje se nitko ne vraća
Lana sjedi na podu svoje malene sobe mjesecima
a ja se ipak uvijek nekako vratim da joj ponudim svoje puzle
Nekad joj ne prepoznajem lice izborano od previše sjaja
jer nema dovoljno visokog SP faktora za crne sijalice u prodaji
I opet se ljuti jer su joj pločice sada prevelike
za ruke koje odavno nisu dječje
dok nasilu spaja svoje prozirne igračke u krug
koji nikada nije bio pravilan i ruši se
svakih sedamnaest minuta ili češće
pa skuplja komadiće ispod tepiha i iza ormara
i premazuje novim slojem maskare da prikrije pukotine
Lana sjedi na podu svoje malene sobe godinama
Sakrivena iza blistavih bedema, gluha na svijet
Savršeno nepomičan centar savršenog kruga
Probaj s puzlama, ponavljam
Očiju punih krhotina
Moje su šarene i svaka pristaje
ili prestani rušiti
Jednom će Lana sjediti na podu svoje malene sobe
i s naporom utiskivati razlomljene dijelove
dlanova crnih, ljepljivih od hiljadu kalorija
(jer ona to zaslužuje)
Kako znaš koji pristaje kojem?
bit će još jedno pitanje na koja nijedna nema odgovor
pa ćemo sjediti u tišini i sunčanim naočalama
jer se ne želim vraćati u ladicu
Matea Šimić
Matea Šimić (1985., Oroslavje) diplomirala je anglistiku i komparatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisima Poezija, EuropeNow i Bona te portalima Strane, Arteist, Kritična masa i Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA.
Živi i radi u Barceloni.
