1.
Da nisi onda moje – kako si ga nazvala: otcjepljenje
ne potrebu za pronalaskom sebe
koje s današnje tačke gledišta zrele žene mogu još samo uporediti sa separacionim strahom djeteta
mirisom tople mokraće –
proglasila za krajnju i konačnu drskost nepopravljivog narcisa preko koje ne možeš da pređeš ovog puta
mogla bi da vidiš kako poslije svih ovih godina
a mnogo ih je i mnogima brzog leta stižu na cilj i dalje potrebujem pola dana da se izmolim sakupiti
ustati iz kreveta
barem dva usporena filma namotana oko duplih čarapa dugih gaća i vunenog prsluka
od spoljnjeg svijeta otkinuta
da čuješ zamišljene dijaloge koje duvam kroz prste
u svejednako dvije šolje vrućeg čaja
koje postavljam
kao da je bila juče ona najcrnja mi ikad 2012. godina smaka po kalendaru Maja
smaka našeg ličnog svijeta
kao da još si tu s druge strane stola
lakiraš nokte na nogama i ubjeđuješ me da je Lu Salome odgovorna za održivost Antihrista da nema ljepote bez bola
Da si moje genijalno trenutne zahvate u misaona područja
umjela pokriti totalnim odsustvom praktične inteligencije zbog koje sam paralelno retard bez grama mozga
vjerovatno bih ostala tvoja štićenica ispod staklenog zvona
ona
koju ćeš rušiti da bi zauvijek trebala oslonac
figuru otac
sve pod konac
Ne bi mi bilo ovako hladno
ni jadno
zuriti ispod prozora građanskih porodica šunjati se oko crkve na crvena slova
držati noktima još samo za strahove
uz koje se uspinjem ko uz konopac
pa padam na mahove
pa iznova sve
a još mi onaj palac
u ustima prije nego usnim
u uglovima usana vazda izgrižena krasta
Ne bih naučila da živim
da me nisi onako odsjekla
kao badnjak s hrasta
2.
MAZOHISTIČKA
Zima je.
Otvorila mi je tu ranicu na lijevom dlanu
biće para, kažu kad dlan zasvrbi.
Ranica ta je krater sada,
svu sam je raskopala
(kako bi se samo kopači zlata obradovali!)
mazohistički
sladostrasno
trpam u nju sva sjećanja.
Mnogo ih je i strašno zveče (mrzio si moje pravljenje buke):
jedna fudbalerska čarapa dokoljenka preko koje si mi dodirnuo stopalo
(prvi naš dodir).
I radijator koji mi služi umjesto ćebeta ovih dana
i vječno prazna boca lozovače
(domaće)
vječito nedovršen rukopis
(čak i ormar u koji sam ti htjela slagati opeglane košulje).
Progutala je i sve moje riječi i zvocanja ženska,
vriskove i pljuskove
i naduvane balone za kojima nisi htio trčati
(pa si ih bušio, stoga?).
Progutala tvoja dječačka durenja
i potrebu da me kažnjavaš ćutanjem muški.
Teško i dugo.
Rasla je tako iz dana u dan
pa se i ona naduvala, hiperbola ljubičasta ružna
kao žaba krastača.
Čekam da se infektivno dovrši pa da pukne,
da gnoj iscuri.
Da odeš i ti.
Da odem i ja.
Da iscurimo sa njim.
Da iscure i sjećanja i sve uvrede kojima smo se potukli do krvi onda (prvi put da smo simpozijski bučili bukom zajednički),
jer nismo bili jedno za drugo.
Jer bili smo (nismo li?) isti,
kao nekad, kao sad.
Kao ova ranica groteska,
u krateru zima.
I sad smo tek isti.
Savršena identičnost.
Savršeno probušeni i prazni.
I da.
Sada bismo bili jedno za drugo:
Savršen par.
3.
Ne mogu da podnesem kišna popodneva
džez
i uvijek iste fleš bekove
Osvrte
na one naše vožnje kolima u predvečerja
dok presavijenih koljena
na sjedištu sklupčana
dogorijevam cigaretu u letu
prikucana za tvoj profil
bradu od dva – tri dana
i udolinu nad gornjom ti usnom
jednu smiješnu dlačicu iz mladeža na nosu
Ne podnosim žvake bez ukusa
jagode
i pucanje balona
ona slatka zezanja
bez ustezanja
Maženja
butina na semaforu
u zastoju
Plaženja
u vratolomijama
dok izbacujem glavu kroz prozor
i vjetar mi mrsi kosu
ostala su u grč svezana
Ne mogu da podnesem suze
ni svratišta pored ceste
žetone za džubokse
i kapućina s aparata
večeri poezije
I uvijek iste lezije
što mi lome potkoljenice
na svakom novom koraku
Ni ljubav preko žice
ne mogu da podnesem
Ovu prokletu slabost
koja spaljuje svaki most
al’ uzalud joj sav trud
nasuče me na onaj isti sprud
pljusne na ono isto okno
isprskano blatobranom
otvorenom vječno ranom
Pa me slije
namjesto ubije
ponovo
Ne mogu da podnesem kišu
ni zvuke džeza
Ove fleš bekove na skokove
po onim istim uvijek tračnicama
Prskanja u sljepoočnicama
i miris paljevine
pored puta
s onih istih uvijek
zgarišta
4.
UVIJEK ću te voljeti
po uzbrdicama hirovitosti
u upaljenim listovima i preponama, gubljenju daha
i vrištanju kad stignemo do vrha
liniji zipa nad provalijom
pretumbanom autobusu niz bolivijski put smrti
kamenčićima u koritu Morače
vrhu drače i vretena
Voljeću te
u svakoj prosutoj kapi krvi, žučnoj kesi, grumenu štitnjače
po oscilacijama monitora
temperaturnoj listi
pokidanim živcima
sijevanju ispod rebara po lijevoj strani ispred svake promjene vremena
Uvijek ću te voljeti
panično
prekorno
brižno
u nabreklim bradavicama odojčeta kojeg skidam i vraćam na sisu million puta
bolećivo nesposobna u namjeri da izgradim karakter ove naše ljubavi, obezbjedim joj kontinuitet i mir
– da je skinem s karmičkog točka
izbezumljenu
prestravljenu
a istovremeno ushićenu
do egzaltiranosti pijeteta izbičevanu
– da je okupam i počešljam
sašijem joj otpalo meso s leđa
pa je obučem za neku pitomu priliku,
makar izlažiranu
vjeridbu
krštenje
djevojačko ili momačko veče
priredbu
u staračkom domu u kojem više niko nije ni u sjećanju živ
Ja sačekaću
ja preživjeću
svaki novi rez i hir
za ono jedno dječije:
mir-mir-mir
niko nije kriv
5.
Možda jednom
kad budeš strugala zakorjela stopala od potucanja
i kad ti koža bude od spečenice zemlje tvrđa
Možda ćeš priznati da si me voljela
mazgo jedna divlja
sa mesinga rđa
prije bi otpala
Jednom
kad budeš ispirala rožnjače na bistrom izvoru
Možda se prisjetiš kako sam te srkao
kao supu u tanjiru
natopljenu sredinom hljeba
lizao
svaku ti suzu pio
meku kao svilu
uvijao te u zavežljaj
prstima mapu po leđima
crtao ti puta do kućice na ostrvu blaga
Ti Arijadna i moja ruka blaga
i malo baštice za okopa
crvena konca za srećan kraj
do granice
s ostatkom svijeta ukopa
ma i velika potopa
samo da smo skupa
Moja mazgo tvrdoglava
stranputice
sam prao ti iz krvi
ko posljednji a ko prvi
ispirao grumenje iz žive vode
na sam pomen slobode
i tvoga ritanja u trbuh padao pa ustajao
nadao
se
za stol sol i kruh
za doček
tako ne osvitao
kako sam te u krilu njihao
kopčao i hranio
svako si mi korito prevrnula
u potrazi za dnom
i dokazom
čije je starije i čije prvo
ab ovo
Možda će ti se
onda kad zazvečiš kao tikva šuplja
učiniti da opet čuješ moje riječi
kom pametnija a kome gluplja
retorička pitanja i drobljenja
bila su ti važnija
Mazgo moja nedokazana
– Čuješ li ih?
kako ih opet krckaš drobilicom da čorbu zapržiš
dodaš i ono crno ispod nokata
i pepela
i još po koju dlaku iz jajeta
– Jesi li makar sad srećna?
Možda jednom
kad te izdaju hirovi
izbace na obalu virovi
budeš zastala
Mazgo moja besamarna
kopita povila i rane zavidala
pa se prisjetila
kako si me jednom voljela
priznala
ako ti je prsta obraza
preostalo
Moja mazgo
Katarina Sarić, 10. 03.1976. živi i stvara između rodne Budve i Beograda.
Na FF-u Nikšić diplomirala je filosofiju a potom jezik i južnoslovenske književnosti a na FPN-u Podgorica završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada.
Piše društveno angažovanu poeziju, prozu i esejistiku. Književnica je, poetska provokatorka i performans umjetnica.
Autorka je 13 samostalnih izdanja, zastupljena u brojnim koautorstvima, antologijama, zbornicima, na svim važnijim regionalnim portalima.
O njenoj su poeziji i prozi napisani naučni radovi. Djela su joj nagrađivana, prevođena i objavljivana u regionu ali i na svjetskoj literarnoj sceni:
“Seks i provincija” kolumna, Diogen, 2014. “Književnost i jezik u funkciji promovisanja univerzalnih vrijednosti i identitetskih komponenti crnogorskog društva ” FF Nikšić, 2017.,“Minervinim tragom” – antologija crnogorskog ženskog proznog stvaralaštva, FKCJ, 2018. “Personalni karusel – šizofrena zbirka” JU Narodna biblioteka Budva, 2018. “Paf-poezija -Arto”, Podgorica, 2019.
U prevodu na engleski jezik: “The Baffler” USA, “Balkan poetry today” UK, “The Wagon” Chennai, India, “ Pratik a magazine of contemporary writing” Nepal,međunarodnoj antologiji novih glasova “East meet West Anthology“ India, “Epoque press”, Brighton i Cheltenham UK. World Literature Today, 2020.
Makedonski: “Revija Branuvanja” 2014. i “Sovremenost” 2019. i romski: “Savorre amen sam e Devleske čhave” 2017. “Ašunen RRomalen” 2018.
Na makedonski jezik joj se prevodi poetska zbirka “Smrt madam Bovari” nastala iz performansa izvedenih u makedonskom internacionalnom teatru (Macedonian Center International Theater Institute), 2020.
Izbor iz političko-erotske poezije objavljuje u specijalnoj izdavačkoj kući za avangardna i ekscentrična djela svjetskih umjetnika “ Black Scat Books” California.
Uvrštena je izborom iz socijalne poezije u ediciju “Artifact Nouveau” kao materijal za čitanje na seminarima i kursevima Delta Koledža, Kalifornija za 2019. god. i World Literature Today, 2020. (work in progress).
Dobitnica je rezidencije “Reading Balkans” za 2021. u Qendra Multimedia centru, Priština.
Samostalna izdanja:
,,S one strane svjetlosti” – roman, 2011.
,,Caligat in Sole” – filosofsko-fragmentarna trilogija, 2012.
,,Nađa, uspori, zgazićeš pticu!” epistolarni roman, 2014.
,,Amputirani” – roman, 2017.
,,Akutna ženska sedmica” – zbirka priča, 2017.
,,G-đice Teatralne” – zbirka poezije, 2017.
,,SvejAdno mi je i ostale dijagnoze socijale” – poetska zbirka, 2018.
,,Kamijada i Kamiseja” – dvotomna savremena epika, 2018.
,,Moja Indija” – OM journay – putopis, 2019.
“Golo meso” – životopis, 2019.
“Kakofonija” – roman, 2020.
“Globus Hystericus” – odabrane pjesme, 2020.
“Glasswing F13 sl. Greta Otto” – halucinogeni dnevnik (work in progress)
