NIJEMI GRAD
ne želim vam bol
da tone u krvnom sudu
neznanja
bolje jato nijemih orlova
da vas otkine od prevare
i da izgorite usijani u vrtlogu pitanja
nego da drhtite poput kukavice
ispod vaših prećutnih vena
jer samo tada ćete znati:
dobili ste nešto
a trebali ste izgubiti
pariz, 2012
RIMSKI PALIMPSESTI
slutim glas mog oca
u židovskom getu pored sinagoge
lupa kroz oker-narandžaste fasade
i provlači se kroz kaldrmu
nije zarobljen
ni ogorčen
usamljen je
beskućan i nijem
poput vala cunamija
poput neočekivanog pobjednika
koji se s ljubavlju približio istorijskoj pravdi
noću galebovi slijeću na kaldrmu
tajnovito kljucaju zrno među kamenjem
i vraćaju u nebo njegov glas
prašina iz zračne svjetlosti:
na ovom je svijetu previše ljepote
neizbežna je
neodložna je
ali glas moga oca
je ne može više
šaputati
*
svijet te je napustio
proljetno cvjetanje više nije čarobno
i ti ga više nećeš ni okusiti
tvoji vrtovi s ružmarinom pitaju što te nema
aprilsko sunce sja na tvojim premrzlim drvenim ramovima
i više se nećeš radovati jezgrovitim suncima
čak ni na onim sporijim iza mjeseca koji zalaze
a i neće više biti nikakvog mjeseca
osim ove igle samoće
lutajućeg kristala nad gluhom gorom
ogledala zavijajuće prošlosti
poput čopora gladnih vukova u ponoć
i lomi se tužno i blijedo
poput sunca izgubljenog
iz svoje orbite
gurajući nit
u os mojih agonija
rim, 4. aprila 2019
IZGUBLJENI PRTLJAG
entre dois grãos de areia por mais juntos que estejam
existe um intervalo de espaço
clarice lispector
želim da budem sama i daleko
od praznih krikova besramnih laži
izgubila sam torbe na pisti
i želim da me ne traže
aerodromski operateri
da mi ih vrate
ne bojim se dana koji zalazi
iza mora groma i riječi
ne plašim se grada koji pada
u mom hotelskom krevetu
i pored toga da na samo korak od mene
ubijaju ženu poput jedinog svedoka
spaljaju domove cigana
varaju ribari kormorane
kako bi razdrobili plijen
kao i svi mi napušteni
ne plaše me noćne arabeske tišine
neprobojna tišina razdvajanja
odjek tame u razgovoru od kojeg svi bježe
mogu izići i ući u bezizrasnosti
odrasla sam u prostranim sobama ljubavne hladnoće
moje djetinjstvo je stidljivo i usamljeno
ne bojim se da nemam ništa
da ostanem prazna
želim da spavam sama
i sama da lučim melatonin
i mogu sama nišaniti oči
prema prozoru licemjernih pozdrava
prema zori nerazuma
prema užasu dana
i tek kada nadođu talasi boli
da mi kažu da nema ništa od onog što sam sanjala
nije važno kuda će me ta samoća odvesti:
u meni previše života ključa
izbija
zaslepljuje me
i sagorijeva
rim, 4. aprila 2019
Nataša Sardžoska
Iz zbirke Krstna kost
