…
iz pluća
u lice vrbe
preljeva se tuga
tijelo je mrazom natopljena njiva
na tjemenu Dan mrtvih
umjesto vatrice usana
tuga pali bol
zločestu ćud prevrtljivih vrana
iz kostiju ne izlazim mjesecima
mozak zasićen uspomenama
jedini je obrok
plašim se prosinca i tužaljke napuštenih
neuhranjena i gladna
ne želim u žamor
u kirurškom zahvatu ptičjeg pogleda
kao jezero promatram vrijeme
oporne maglice što silaze
pod površinu
u krvotok
u organe
…
ljubav
bakreni hrast
u iznenadnu trzaju sna
zašušti na pamučnim plahtama
u mirisu noćne kiše
radosni se koprcaju tabani
snovi ne lažu
u najljepšoj krošnji
svjetluca jesen
s mojim likom
moje tijelo i tijelo tvoje
od dlana rasječeni prsti
krvareći pod istim nebom
zagrljaj ne pronalaze
u džepovima
tuđih kaputa
pjesnikinja
iz ljušture zemljane
iz nekakva hobija
neprimjetno se provlači kroz prolaznike
drveće
životinje i biljke
kao mjesec kroz oceane mijenama
tuđa zamišljenost k njoj
dolazi samovoljno
prstima morske pjene razdvaja bol od misli
sve dok im obrazi
krošnje i krzno ne presuše
i ne pojave se sreće ružičasti oblutci
svaki put kad njezina začudnost
u ljudima otkrije suosjećanja zviježđe
slatke joj vode natope Zemlju
zagrljajima
Andrea Debak
Iz zbirke Jezik vode, Jesenski i Turk, 2022.
Andrea Debak rođena je u Splitu 1984. godine.
Poezija joj je zastupljena u književnim zbornicima i portalima te u književnim časopisima, a neke pjesme su joj i nagrađene. Jedna je od finalista natječaja „Na vrh jezika“ za 2019. godinu. Piše i za djecu.
