Ivica Prtenjača: Uzimaj sve što te smiruje

Uzimaj sve što te smiruje
grad je hladan i noći ti više ne postoje,
noći nema.
Idi tamo gdje te ne vide.
Jutros, dok su svi spavali,
otišao si autom do rijeke,
do obližnje rijeke gdje pecaju
invalidi domovinskog rata,
ostao si sjediti,
nogu izbačenih kroz prozor,
šuljalo se nevrijeme,
uzimaj sve,
sve što te smiruje.
Čekao si da se po vama preveze,
bez patnje,
proljetni vjetar i da
zaškripe najloni udica,
kotači na kolicima,
da te obuzme sunce u
vožnji do Amerike.
Uzimaj sve.
Oni puše,
dovoljno sam daleko da ne plašim
njihove ribe,
dovoljno sam daleko i
mogu izmisliti bilo koje mjesto,
ali sve čekam,
da se nešto trzne
dolje,
na metar mulja,
da nas snažno povuče i
da se napnu najloni na suncu i
tetive na šakama.
Uzimaj sve što te smiruje.
I dok gledaš pod kojim kutom
svjetlo silazi niz
udice ravno u
mutnu vodu i dok opažaš od čega si
sve načinjen,
čini ti se da ćeš se razboljeti,
na povratku u grad,
u bilo kojem kretanju
ili mirovanju.
Uzimaj sve,
sve što te smiruje,
svakog smo jutra ovdje,
govori,
dok jednom rukom
zaokreće kolica na blatnom putu
i otkriva tetoviranog zmaja
na ramenu.

Ivica Prtenjača