4:48, uskoro će jutro, a ti bi
da se ne sjećaš
Precjenjena je tišina, kada ne prestaje
možda nešto i znači
Uskoro će svanuti
Ovdje se to dešava ranije
Nakon što ptice ubiju tišinu
moji demoni se vraćaju
metafizici ubica koje sam sreo
Utočište je samo ponekad u zaboravu
Ko bi mogao doći da svjedoči?
– tvoji prijatelji, moji prijatelji –
koga ćemo pozvati?
Ko neće osuđivati
zareze po koži, krvave brazde
folio izdanja još jedne jakubinske
drame u kojoj glavnu riječ vode
paranoici?
Naspi do vrha čaše
Ostavili su novu bocu
za misli što prelaze granicu
Znamo kada odlaze da se ne vrate
Jednima zavidimo na snovima
drugi bi dali sve da nikad ne zaspu
Po papiru brzo
ipak precizno ispisuješ
znakove
da ne ispare
kao suprotnosti
liste su za odstrel
sve ono što se tvoje tijelo ne usuđuje
i sve što ti treba iz prodavnice
na ćošku, tamo kod parka Ruskin
Svaki tvoj podsjetnik je religija osjećaja
nepodnošljivost svjetla
omča tvoje budućnosti
Noć krvari kao probodena prijetnja
perorez u mojoj ruci, 4:48
vrijeme je stalo
posvuda brojevi
svih boja i značenja
Sve se poništava, ničeg nije bilo
i opet bi da postaneš teatar
bez sjećanja
kada dođe jutro
da tvoje tijelo napokon odustane
Mehmed Begić
