NEGDJE Negdje prema sjeveru, 25.11.2015.
Šume su u novembru beskonačno kristalne
Tanuhne hipostilne dvorane
U kojima lebdi susnježica
Ispresjecana srebrnom paučinom dalekovoda
Umočenih u vlažnu prhkost humusa
Bunilo prozora čija svjetla proždiru mrak oko ceste
Stupovi stratusa umorili su se
Grozdovi kapljica ne daju im spavati
Lupkaju o pahuljaste linoleume oblaka
Ulični sat posvadio se s vremenom
Koje je iscurilo kroz kotačiće mehanizma
I brojčanik se zaledio na dva i petnaest
Šume su u novembru beskonačno kristalne
I Ivica i Marica sasvim sigurno neće naći
Put do kuće od kolača
Voda će isklokotati tišinu ptica
Koje su već davno trebale otići
A autobus u koji sam se učahurio
Bruji kao ogromno sušilo za kosu
Sporije od ptica, brže od lišća
Koje je zaboravilo otpasti na vrijeme
I sada u izbjegličkoj koloni
Bez ikakvih dokumenata, neregistrirano
Bježi preko bodljikavog vjetra od žice
Koja razapeta među telegrafskim stupovima
Razdvaja nebo na ispod i iznad.
Umro je Marquez
Umro je Gabriel
Umro je Gabriel Garcia
Umro je Gabriel Garcia Marquez
A meni je nekako promaklo
Da je otišao, on i s njime
Svo ono žuto cvijeće koje je
Padajući s neba u žutoj bujici
Potopilo prljave ulice Maconda
Umro je Marquez i nije ostalo
Više ništa da se kaže dok stojim
Na Placi Real i gledam u prozore
Beskonačne prozore iznad arkada
Pitajući se koji od njih je njegov
Iza kojeg se krije pukovnik
Kojem više nitko pisati neće
Jer ide tamo gdje pošta ne stiže
Umro je Marquez, bio je četvrtak
Dok sam sjedio u jednom taksiju
Na Vukovarskoj ulici u Zagrebu
U dugačkoj koloni automobila
Između dva crvena semafora
Ni na kraj mi pameti nije bilo
Da tamo daleko u Meksiku
Upravo umire Gabriel Garcia
Umro je Marquez, i što da radimo sad
Osim da poput pukovnika i njegove žene
Jedemo govna umjesto borbenih pijetlova
Privezanih u vlažnim sobama jedne kuće
U koju nikada nećemo ući jer ne postoji
Jednako kao što ne postoji ni pijetao
Ni pukovnik ni njegova žena ni mi sami
Koji si cijelo vrijeme utvaramo da živimo
Umro je Marquez i red je da se napiše
Jedan nekrolog koji neće biti patetičan
No s nekrolozima se nikad ne zna
Kako sročiti nešto dostojno njega
Dok vani pada kiša i zrak miriše
Na ispušne plinove automobila
A ti gledaš u brojke taksimetra
Koje nezaustavljivo jure prema gore
Umro je Marquez i to je sve.
Ova pjesma ga je nedostojna.
To je sve i istovremeno ništa.
Kako god da vam je draže
Čaša napola puna ili prazna
Njegova čaša prošlog četvrtka
Razbila se u stotinu komadića
Tako da mu može biti svejedno.
U Mostaru, 20.4.2014.
ČOVJEK KOJI JE NESTAO
Lako je nestati iz Lukovdola
Odavde ionako svi prije ili kasnije
Netragom nestanu u gradove
Njihove mračne sobičke i ulice
Koje nisu ništa drugo nego
Rastvoreni hodnici sa oblacima
Umjesto krovova i pločnicima
Umjesto parketa i pločica
Tako je i Ivan Goran nestao
Poput Glenna Millera, samo
Što je jedan nestao u zraku
A drugi u zelengorskoj šumi
Partizanski Moonlight serenade
U šipražju,među stablima
Streljački vod umjesto big benda
Psi rata plešu svoj krvavi swing
Tup-tapa-tup-tup-tapa-tup
Pleši pjesniče, kao da si na audiciji
Za televizijski reality show
Bang-bang-bang-bang
Gorka koreografija smrti
Gubitnici ispadaju iz emisije
Metak u čelo. utješna nagrada
O tebi će ionako pisati pjesme, kaže
Rodna kuća, spomen muzej, krevet
Čovjek koji je pisao riječi koje su bile
Krvavocrveni oblaci nabrekli kao šipci
Napisavši Jamu, dok je kralj swinga
Nestao u beskrajno velikoj plavoj jami
Godinu dana kasnije, jer što je more
Ako ne jama puna brodoloma i soli
Kojoj valovi huče kao Millerov big band
Nikada ih više nisu pronašli, obojicu
Ali band i dalje uporno svira kao da će se
Miller u tom trenutku vratiti da provjeri
Je li sve uredu sa njegovim swingom
Kao što i neki drugi svake godine dođu
U Lukovdol sjetiti se čovjeka koji je nestao
I ometaju jednog starca koji baš u tom trenutku
Obrezuje stabla u svom voćnjaku kraj ceste.
25.3.2015. Zagreb
Mirko Božić