Bolaño u Blanesu
ta mlada Njemica na rolama
u crvenim tajicama
sa Sony discmanom u šaci
i cigaretom među drskim usnama
to bi lako mogla biti tvoja Fräulein Tod
na ljetnim ferijama:
lijepa Heidi iz Mannheima
što uz disonantni Sonic Youth
ispisuje savršene piruete
na parkiralištu auto-kampa
dok joj oči sijevaju duboko
u prošlost kao svjetla stroboskopa
nad prašnjavim fasciklima Gestapoa.
nema sumnje zavrijedit će sedam sati
čistog erosa uzmete li oboje
po pola ecstasyja
jer ti si taj noćni portir njene požude
veliki mag sunčane Katalonije
koji će joj proširiti historijske obzore –
od Dunqerkea do Pearl Harbora
marksist je uvijek marksist
čak i u postelji kad pogleda čvrsto upravljenog
u budućnost nemilice kovitla
plavi arijevski pepeo pred sobom
sve da bi nakon duge
i bespoštedne klasne borbe
tvoj tantrički san o revoluciji
nabujao poput cepelina
duboko u njezinim zjenama
i nakraju prasnuo kao ružičasti prezervativ – lubenica
na usijanom pločniku Blanesa.
Lisabon
njen mobitel ponovno zvrči.
u kasno ljetno popodne u Rua Garrett
s nogom preko gole noge & licem
Monice Vitti (iz Antonionijeve L’avventure)
dok lista Marie Claire & ispija svoj espresso
ona nema razloga za brigu. A poesia está na rua
s fasade za njenim leđima pod hrpom
poderanih postera zijeva stari plakat
iz doba Salazara; u areni nedaleko od stadiona
upravo muče (ali ih nikada ne ubijaju)
bikove. njihov otegnuti urlik uvlači se
na balkone, zalazi u begonije i klima uređaje,
dok s radija lagano dopire vječna Amália, jer
fado je fado je fado je fado
taj mali čekić duše
koji kucka o unutrašnje zidove lubanje
diskretno kao njene potpetice
o izlizane lučke pločnike.
& tad ponovno diže pogled da se uvjeri
da je još uvijek motriš podjednako znati-
željno kao maloprije. nešto dalje
na slobodnom mjestu za Pessoinim stolom
njena klinka slaže Pokémone. koje li udaljenosti pomisliš
i sjetiš se Friedrichove rečenice:
kad istjeruješ vraga pripazi da ne istjeraš ono najbolje.
O čemu ne govorimo kada govorimo o ljubavi
nakon svega
njegov traktat o iskupljenju
završio je u crnim vrećama
među razbacanim dijelovima namještaja
gdje jedna djevojčica
sjedi i lista slikovnicu
o algama. ubrzo će se i vrata
odlijepiti od kuće
(barem to tako izgleda)
i krenuti pravo niz utrinu
za nevidljivim tobolcima.
ali kada jednom uđeš
u tu mjeru za blato
u to mutno obećanje proljeća…
(skoro da je i tako nešto
prevalio preko jezika)
uglavnom nastoj ne umirati dugo
kao Violetta u Traviati
na stranicama novogodišnjeg programa.
ovo nije vrijeme za salve i proroštva.
dođe mu da se ukrca
na plastičnu gondolu
i posveti se oštrenju olovaka.
da – olovaka.
Damir Šodan
Iz zbirke odabranih pjesama “Satori u crvenoj četvrti“, PPM Enklava, 2020
Damir Šodan (1964, Split), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke: Glasovne promjene(1996), Srednji svijet (2001), Pisma divljem Skitu (2009), Café Apollinaire (2013) i Unutarnji neprijatelj (2018), knjige sabranih dramskih tekstova Zaštićena zona (2002) i Noć dugih svjetala (2009), te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije (2010). Član je uredništava časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu. Nagrađivan je za drame, pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika, uvršten je u nekoliko značajnih međunarodnih antologija. U prijevodu je predstavio brojne sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr). Član je HDP-a i Hrvatskog PEN centra, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku i na Koledžu Sierra Nevada u SAD-u. Živi u Den Haagu i u Splitu. U slobodno vrijeme je gitarist, skladatelj i tekstopisac internacionalnog blues banda „The Downsizers“.
