umrijeću boreći se s ovom vlašću!
odzvanja s ulica i trgova
iz crkava i kafana
knjižara, fabrika, sa sahrana
iz zbornica, čekaonica, amfiteatara
mesara, pekara, piljara, s pijaca
iz kancelarija, fotelja, galerija
s farmi, plaža, afterpartija
iz vrtića, liftova, sa slava, iz kuhinja
i spavaćih soba čak
samo ne iz bolnica
gdje se za život bore,
niti iz druge polovine svih naših usta
kojoj je veličina i neosporna,
i teško odrediva, promjenljiva –
a ovo nije pjesnički trik,
moji ljudi
ispravni i uspravni
užarene ulične lanterne u pokretu
na koje se kamenicama bacaju
političari, popovi, policajci
svako s distance srazmjerne
svojoj moći,
moji ljudi
u strahu
i još luđoj ljubavi
za one koji će im
kao odsutni Tata željnoj djeci
udijeliti poklon paketiće
instant utjehe i smisla
brinući se da to dugo bude čast
moji ljudi
koji misle, koji žele
osnovne istine, male
sitne kao suze, kao mir
razboljevaju se u popodnevnim šetnjama
jer i iz krošanja šušte glasovi prošlosti
šušti budućnost nerazgovijetno
nemušta i strašna
kao novac
koji ostaje glavna valuta
među trgovcima našim srcima –
i to ako imamo sreće,
moji ljudi
rječiti i gordi
sa samima sobom
teško nalaze zajednički jezik
a kamoli jedni s drugima
zato često viču
da se čuju preko maski
s grbovima, krstovima
ili onih bijelih, čistih
što čistijim od tuđih,
moji ljudi
vjerni idejama
sijeku se ko špil
u šakama sumnjivih igrača
na pola
pa u namještene ruke,
moji ljudi
hrabri i vatreni
zapaliće svoju kuću
da unište neprijatelja
da se čuje slavlje,
moji ljudi
dobra djeca
kojima to nema ko da kaže,
moji ljudi
dobri ljudi
makar koliko i svi ostali
no ne mjere se dugo sa srećnima,
i tako godinama,
decenijama.
u ovoj
moje buduće kumče
odlučilo je da živi
i već naraslo do oraha
pod toplom dušom
svoje majke
s kojom se dugo družim
i dovoljno malo slažem –
za toliko smo se izborile!
Oraščiću, brzo ću ti reći
i kako živim boreći se
da usred dvije, ko četiri zemlje
svetinja i zastava
agresije moćnih i onih koje volim
otvorim pjesmu
za tebe
kao prozor za sunce
i srce za prugu Beograd-Bar
kojom polako pješke promiče
tuga
tiha, što ne umire
i stalno za nas širi ruke
ko ja svoje
da te dočekam
Marija Dragnić
Iz neobjavljenog ciklusa “Moji ljudi“
