kad bi moj BIJES bio životinja ili biljka, bio bi sav od zuba koji škljocaju. bio bi sav od očnjaka i glasao bi se isključivo režanjem. BIJES bi tinjao u duplji stabla, režao bi sasvim tiho i činilo bi se da je to samo mudra sova čije oči svjetlucaju u tami. ali kad bi planuo, BIJES bi spalio i stablo i duplju i ne bi se više imao kamo skloniti nego bi razdirao svojim očnjacima sve oko sebe, režao bi toliko glasno da bi ljudi pomislili da je potres, tutnjalo bi od njegova režanja i ljudi bi bježali, a od topota njihovih nogu zemlja bi napukla i nastali bi ponori u koji bismo svi popadali, skupa s mojim bijesom. na kraju bi BIJES razderao i samog sebe i svoje očnjake i osuo se u sjemenke čili papričice
kad bi moj STRAH bio životinja ili biljka, ne bi ga ni bilo. tako smrznutog, sleđenog i oduzetog, odmah bi ga pojele zvijeri. ili čak jedan običan plašljivi zec. raznijeli bi ga mravi i STRAH bi onda milio mravljim kostima, a mene bi podilazili žmarci stravci
kad bi moje GAĐENJE bilo životinja ili biljka, bilo bi puzavica mesožderka. posve tamnih listova, gotovo trulih, ali živih iznutra. puna stvorova koje je progutala i od kojih joj je muka, neprestano, ali ne može ih izbaciti koliko god pokušavala. GADURA bi joj moglo biti ime. ili biljka GADLJIKA. GADLJIKUŠA hranila bi se sitnim slijepim stvorovima što se skrivaju pod kamenjem: stonogama, crvima, uholažama, bljuskama, paucima, tarantulama, ličinkama debelih muha zunzara. ni gadni ljudi ne bi joj bili mrski. biljka gadljikuša gutala bi sve pred sobom. puzala bi posve polako, ali ne bi se lako dala iskorijeniti. ne znam kakvo bi se varivo dalo napraviti od takve jedne biljke. s malo soli ili na kiselo, moglo bi to biti jako fino
kad bi moj PONOS bio životinja ili biljka, bio bi konj. krilati. jedan običan krilati konj, pegazov sin, unuk, daleki neki potomak. imao bi moj PONOS krila i dugačku grivu i bio bi divlji, nezaustavljiv i brz, bio bi snažan i mišićav, moćan. jako seksi bio bi moj PONOS, nozdrva koje drhte od radosti i uzbuđenja, visoko bi podizao kopita, zamahivao glavom, lepršao grivom. pisalo bi mu na čelu da je PONOSKONJ. sve dok se ne zarumenimo i konj i ja, jer nema otrcanijeg klišeja nego PONOS vidjeti kao KONJA. ako ćemo pravo, kad bi moj SRAM bio životinja ili biljka, i on bi bio konj. SRAMKONJ i PONOSKONJ ganjali bi se livadama. baš me briga, ‘ko ih jebe. kad bih JA bila životinja ili biljka, bila bih calamity jane ili annie oakley. ili prababa manda koja je bila trgovkinja i hajduk, jahala konja i brala hajdučku travu da je namače u rakiji
kad bi moja RADOST bila životinja ili biljka, bila bi mnoge životinje i mnoge biljke. na primjer, bila bi dupin, bila bi cijelo jato dupina kojima je život igra, jurnjava toplim morima, putovanje amo tamo preko oceana, skokovi nad morskom površinom i kliktanje dok jedni s drugima plešu, dupin s dupinom, jato dupina s drugim jatom. bila bi RADOST lavlje klupko što se igra u visokoj travi, sigurno i bezbrižno. bila bi sekvoje i niska trava, bila bi, posve banalno i stereotipno-sretno, cvjetna livada kojom život buja, zuji, klija, kola, njiše se na povjetarcu, livada koja upija kišu, otvara se prema suncu, uranja korijenjem i svim svojim sitnim bićima u tlo, u zemlju, i vrvi, cijelim svojim livadnim tijelom, živo, životno i živahno
Aida Bagić (Zagreb, 1965.) diplomirala je opću lingvistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala političke znanosti na Sveučilištu Massachusetts, u Amherstu, SAD. Sudjelovala je u pokretanju i radu niza feminističkih i mirovnih inicijativa. Vodi radionice kreativnog pisanja i završava edukaciju integrativne tjelesno orijentirane psihoterapije.
Objavila je zbirke pjesama “Ako se zovem Sylvia” (Aora 2007., Mala zvona 2015. – epub ), “Tijela su laka meta” (Mala zvona 2014., 2015. – epub) i “Nizvodno, rijekama” (Treći trg i Srebrno drvo 2019.) te kratkih proza “Znam li ja gdje živim” (Zoro 2012., DPKM 2019.). Pjesme i priče su joj prevedene na njemački, engleski, poljski i slovenski, a nekoliko je uvršteno u “Antologiju jutra poezije” (2010.) i antologiju suvremene europske lezbijske poezije “Brez besed ji sledim” (ŠKUC 2015.).
