zašto govoriti
Zato što zrak.
Zato što zrak nema težinu a u sebi nosi
sve što postoji.
Zato što su stepe prosute sicilijanske naranče
i mirišu na barut.
Zato što nana na nebu
još krpi vunene čarape. Zato što je još
čujem kako govori danas mi je u očima neki mrak.
Zato što je svijet pun očiju.
Zato što zavjese na prozoru,
u kućama koje još stoje.
Zato što u Slavoniji, u neoznačenom grobu,
leži jedna djevojčica.
Zato što je nana prva u svom selu
umjesto otiska prsta na bračnom listu ostavila
svoje ime.
Zato što vam još ne znam
svima imena.
Zato što ćao,
Isidora.
Zato što je moj grad onaj
kojim je puzala tetka. Zašto što tetka
više ne puže.
Zato što slast
kojom otpuhuje dim cigarete.
Zato što rak u njenoj maternici.
Zato što su bogovi veliki
samo kad su ljudi.
Zato što na granici, ispred bodljikave žice,
čovjek drži bocu mlijeka
u plastičnoj kesi. Zato što je njegovo lice
lice mog oca.
Zato što smo krivi, iako nam se oči
rađaju nevine.
Zato što ne mogu zaboraviti to što sam vidjela:
brodove i svjetionike,
zastavu u rastvorenom grkljanu,
nepomućenost kasapina.
Zato što kaćunice na balkonu.
Zato što nespokoj
pravednih.
Zato što svjetlost mora prevaliti
toliku samoću samo da bi stigla do nas.
Zato što je svijet pun očiju.
Zato što se neke oči više ne mogu zatvoriti.
sekvoje
Kad je kraljica Kleopatra vladala Egiptom
mi bile smo već drevne.
Pod zemljom naše korijenje seže jutrima.
Njime šaljemo poruke sestrama
na drugom kraju kontinenta: Pazi,
stiže kuga. Naša kora pamti
više kao kora nego kao papir.
Sve je tu. Perlice i vršci koplja.
Odjek sjekira, glineni vrčevi,
prozori izbijeni vjetrom, podvezani
šalovi babica, sjetve uništene
gradom ili tenkovima. Usta,
mnogo njih, na svakom
parčetu zemlje, jedno drugom
prenose poruke. Pazi, stiže kuga.
Svo to zauzeto rojenje. Nekada dođu
sami, nekada u pratnji, u prašini
oko nas crtaju linije, podvriskuju: moje,
tvoje! U bezočnom julu
pod našim granjem pruže
svoja tijela. Kratko su ovdje.
Prekratko za igru
ili bar mudrost. Kad se boje smrti,
njihova usta pjevaju.
Tad ih je najljepše slušati.
nepouzdana svjedokinja
Bili smo sretni.
Imali smo vrt.
Čak i kada su grad
preselili u prošlo vrijeme,
nalazili smo među kamenjem
maslačke, kapi meda
u kozlokrvini. Nismo se bojali
smrti. Samo nedostajanja.
Tog jutra krenuo je u svom žutom džemperu,
na vratima rekao, draga
[ ],
sjećanje je crno pod noktom.
Noć je bila puna vatri. Svici.
To svici plutaju mjesečevim rastočenim
okom, rekla sam, i išla dalje.
Kolac zaboden u zemlju
označavao je vrijeme, u prašini,
na stranici tribunalskog spisa,
gdje čiodom pribodeno
leži svako naše podrhtavanje,
neka ostane ovo:
U daljini, horizont je stisnuo usne.
Zrakom su odjekivali
telegrami djetlova, ničeg
se drugog ne sjećam,
dok tvoj malj, suče, bije:
Svjedokinja je upozorena. Ništa od ovog
nije relevantno za sudski postupak.
trepneš i nema nas
Prošetajmo se oče, ti i ja,
nazad do rovova gdje se na suncu možda
još presijavaju komadići tvog ramena
i druga koji nije bio tvoje sreće.
Idemo nazad
u zlatno doba naše mnogobitnosti, u suspregnutu
suzu novinarke bibisija, u boru na njenom čelu
dok smrknuta od brige posmatra naš pad.
Sanjali smo nekad
da putujemo daleko.
Onda su svijetom stupili mnogi,
na transparentima nosili imena
naših malih gradova u kojima smo oduvijek
planirali umrijeti, samo ne ovako glasno.
Brzo, oče, fura nas prajm tajm,
rasklopi svoju lobanju, pokaži im
glazbenu kutiju i umjesto balerine
rasplesanu tamu šuma.
Oče, neprijatelj nikada ne spava,
neprijatelj stalno izbacuje nove videe
zlatnih retrivera, kako
protiv njihovih dražesnih njuški,
kako nego ovako,
posudi mi svoja crijeva da od njih napravim ringišpil,
već okreću glave,
nakon svih ovih godina više ih ne uzbuđuju
naša low-tech divljanja.
Sada su tu dronovi i hipersonično oružje,
a mi imamo samo glad,
tu najjednostavniju od svih stvari.
Oči su nam krvave, oče,
treba nam fiks, doza
njihove ganutosti ubrizgana ravno u krvotok.
Brzo, dok nisu dremnuli, dok se nisu
prebacili na članak o prvoj
ženi crnkinji pukovnici,
ja ću zaturiti glavu unazad,
ti pripremi zube,
umiremo oče, kakva čast,
oni nas vide,
oni nas vole,
stvarni smo.
Selma Asotić
Iz zbirke Reci vatra, Buybook (Sarajevo), Raštan izdavaštvo (Beograd), 2022.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom konkursu Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu „Nana“, a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
