Teodiceja
po Matiji Gubecu
Bog je velik, povikneš, čelom
prisluškujući pod. Napolju,
oreol mjesečine rđa odbačen pored puta
gdje prošli su vojnici, grmljavina
njihova čizmi utukla je zemlju u list
bakra. Bog je velik, kažeš, i tri puta
ispereš usta. U međuvremenu, drveća
više nema. Ostala je samo šuma
patrljaka, samo mucava vatra
u furuni, samo ti koja ponavljaš, čak i u snu:
inna nahnu nuhjil mevta. Bog je velik,
izdahneš, dok prstom pratim
kružne puteve tvoje kože, i ćutim
kako ne znam šta da radim sa ovim rukama
koje su tvoje ruke, sa ovom kućom zidanom
na klizištu nade, vjerom
beskorisnom živima.
Oteščala od molitvi, konačno
razumijem boga—velik je
samo ako pred njim budeš klečala.
Koža mog oca izgleda kao površina mjeseca, a napolju pada kiša
Rekli su ti da šrapneli čine muškarce
nebeskim, zato si otišao u vojsku.
Usred ljeta, kad se vjetrokazi
umisle vrtuljcima, ti prekrivaš
našu kuću tišinom, zatežeš je preko napuklih
crijepova. Ništa nam se loše
neće desiti. Ne sada
kad stražariš na ivici
naših snova, čuvajući nas
od mirokradica.
U dnevnoj sobi ti i ja
buđamo u mumije. Prašina se taloži
na našim kapcima, koleričnom
mahagoniju. Ako bi progovorio,
zavezala bih kosu za kopita
tvog glasa, pustila da me raznose
po vrelom uglju riječi
kojih smo se prekasno sjetili.
Pitala bih te jesi li vidio
krtičnjake u vrtu, gnijezdo stršljena
pod krovom. Pitala bih te
jesi li kojeg uhvatio.
Koliko si ih ubio?
Jedna žena zamišlja raj
Smrt je soba gdje zgrbljena
u upitnik kerala sam mrene.
Negdje, povijest je pijano upadala
u ovaj ili onaj grad, neko je
mahao iz vode, jedan muškarac
na mom krevetu u snu je nizao
imena koja nisu moja.
Vremena je bilo, a onda nije—
gledala sam kako mi se ruke odmeću
u dvije ponornice. Brzinom poplave
iza sebe sam ostavila čvrsto stisnute usne
horizonta, i ormare gdje sam nekad
slagala sumrake na gomile. Ovdje,
sati su nikad korištene
porculanske šoljice. Brišemo ih
sirovim smijehom iz raspletenih
grla. Rođene nanovo,
uspravljamo se u bezbrodolmnoj vodi.
Satkane od nepovjerenja prema svemu
što ima usta, a odbija govoriti.
Selma Asotić
Iz neobjavljenog rukopisa “Portret crtan mecima”
