KIŠA ĆE
od svih teškosti
najteže mi dođu
oni dani
bezbrižni
kada mi sve ide
jer
tako eto, ide
kada mi se toliko
živi da mi bude žao
spavati
u bezbrižne dane
čujem gromove i
na vedrom nebu
ponad sunca vidim
ptice kako
razapinju tamna krila,
naručje za me prave
na dane bez brige
sunce
crne baca sjene
opeče me i
šapne mi:
da si bogdom odspavala
ZIKR
otupilo mi pero kao
istrošen nokat,
moradoh zašiljati
kost
da izrezbarim po kapcima
El-Felek i En-Nas
da izrezbarim po kapcima
El-Felek i En-Nas
da izrezbarim po kapcima
El-Felek i En-Nas
na zvuk tebe
užmirim izmoždene oči –
i postavim štita dva
mač nemam ni
za igračku, a ono
sječivo iz cirkusa što
žonglirao si da
me zabaviš
u jetri mi zariveno ostalo
slomilo se niže drške
pa sad obla oštrica
stražari prazninu
LAMENT
Na metafori učinili su rez.
Sjekli po dužini –
nisu trebali.
Da su bili nježniji sa
oštricom, o tome bi se
mogla napisati lijepa
pjesma.
Manje sretni da su bili,
imali bi štogod da cijene u
stihovima.
Tako bezbrižni, mučili su ih.
I još,
odlučili da blijedo lice
ne sahrane, a i
rez na metafori otvoren
ostao.
Dženana Hadžihafizbegović
