crno stanište
u tijelu prilagođavanja
i tuđa napuštanja
kisele stajaćice
lako se mogu othraniti u stablo oleandra
ušutkana bol ne može ispariti
zanemariva i ustajala
ima miris močvarnog staništa
lovac
lažeš da miris naranče na odjeći
umišlja žena koja se druži
sa sobnim biljkama
dugo zaudaram na nesanicu
dugo zaudaraš na promišljenu šutnju
kao što znaš bedra
pod čipkom bijele svibanjske krošnje
umiriti
tu razjarenu životinju
i moja medvjeđa slutnja
nanjuši berbu
bilo je lijepo snivati
dok nisam spoznala
jezik vode
i spotakla se o latice
na tvojim usnama
brazda
za zajedničke snove
kao topao talog turske kave
rahlo tijelo
opožarena je šuma
u malenim krtičnjacima
gdje su bodljikave tuge
grijane rečenicama od bijelog šifona
pupale u svjetlost
suša
neočekivani odlazak
u mokroj majici sivog krša
nisam ucijenila brazdom
što se ne da zatrpati
Andrea Debak rođena je u Splitu 1984. godine.
Poezija joj je zastupljena u književnim zbornicima i portalima te u književnim časopisima, a neke pjesme su joj i nagrađene. Jedna je od finalista natječaja „Na vrh jezika“ za 2019. godinu. Piše i za djecu.
