Kosa
Tvoj prijezir se spustio
na moju kosu,
prelama se preko nje
poput stakla.
Ostajem sama
uskovitlana tvojim
ramenima
svaka vlas je poprimila
lažno blještavilo moguće
iskrenosti..
Jesam li je nosila sa sobom
na svoja putovanja, kao zasoljeno more
koje vapi za bistrinom..
Osjećam negodovanje živaca…
Spremnih na praiskon, ogoljenih duša,
željnih predanosti i ljepote.
Šutnja
Šutiš.
Tvoja šutnja je neukrotiva.
Pogled nestalan
al odvažan.
Prostorija te nosi i podržava.
Uhvaćen si u trenutak
za pamćenje
dok tišinom popunjavaš prostor
koji je nedobar
za nas..
Pitam se zašto je upotrebljavaš
kad su mnogi podlegli
zbog nje,
osujećeni
nestvarnim gibanjem
čula.
Riječi
Nekada smo,
ti i ja
postojali zbog riječi,
njihovog suodnosa i sloge..
Sada su osjećaji nedovršeni
nedostaje nešto
u toj nebeskoj slagalici..
Možda će neizgovorene riječi,
jednoga dana ugledati svoje svjetlo
i u nekim drugim ljudima
izazvati čuđenje..
Nemoćna sam da djela
sprovedem u riječi,
koje su poput nedovršenog
remek-djela
koje traži svog autora..
Ja sam sanjarka
koja sanja riječi
upakirane u maglu,
usne se pokušavaju odazvati
al duša je gluha.
Žudim za riječima koje ti izgovaraš…
Imamo li
mi
svoj kraj
ili nam je nešto prešućeno…
Ana Mikulić
Ana Mikulić (Grude). Završila Filozofski fakultet u Mostaru, Odsjek za kroatistiku. Piše ljubavnu poeziju. Uživa u dizajnu interijera, amaterski se bavi fotografijom i slikarstvom.
