Ekrani čiji se snijeg pretvara u suze
nebo se paralizira od zeppelina
u kojima plešemo sovjetske valcere
i snješko kojega pravim pocrni svaki put
kad sanjam da me skrivaš
u jedan od bijelih programa
svoje perilice rublja
ugasi daljinske upravljače
u ovom filmu bez radnje
nešto je u nama toliko podnošljivo naopako
da ga djeca iz pustog luna parka čitaju
kao teletekst pred san
šarmantno ne postojeći
kao i naša putovanja u Montevideo
Nula
jesam li uzalud puna teksta?
rupčićem za brisanje suza,
nedovoljno tuđim, obrisala sam
cipele. crvena bezbojnosti, boliš mi
oči. blijediti je tužno. pojedi mi sjenu,
mrzovoljo i sjeto, operi tišinu
prašnjavu od leptira čije te gusjenice
noću u trbuhu sprječavaju da misliš
na mene. ispij totalni san izmene,
stoput ohlađen. oduzmi ga od atomske
bombe. zbroji sa šutnjom
punom slatkorječivih riba.
pustila sam kosu da živi zasebni život
u slučaju da ovo nije plastična noć.
Život veličine oblaka
oduvijek sam ti poklanjala to što sam prašina tvog Praga
čak i kad su nam šarmantne mrlje bile omiljeno sredstvo za čišćenje
znali bismo zaprljati grad čokoladom
još volim tvoj san o žutim autima kiarostamijevih filmova
koji jure kroz živote koje ne živimo. zar kokice veličine
oblaka moraju baš svaki put glumiti zračne jastuke?
zadivljuju me kolibrići koji se odriču behara upalog u mlijeko
na način da je dobro sve dok ne koče ispred tvojih slijepih pjega.
ne lomi se, moj nerazumno divni djeliću holograma.
Šima Majić (1992), autorica zbirki pjesama Potkožni sjever i Melankolija igra badminton.
