daleko ispod svijeta
san savinut u sjenama
divlja u hadu boga grlatoga
galebovi raznose vatru
na mlakim rebrima
moje ruke pored fontane
pridržavaju noge
iz mene ispadaju metali
u meni cvjetaju božanstva
po meni plivaju tajne
misli
godine
ja nijem promatram ranjene dane
sklupčan ispod voda srebrnih
ustoličenje
na vrhu vidljivosti
tvoja slika obješena
razgrađuje čovječanstvo
nama mnogo treba za malo
tebe, sebe
ranjavamo naslikani po neplohama
zamiješani u boja eksploziji
paralizi pokreta
kada oslikavamo živote
neoekspresionističke
nikada dovršene
i nikad pune tebe
naslikat ću svijet bez pokreta
bez ruku objesit ću riječi
prolaženje
preživjeli smo nesretno
srećom
obilježili smo zemlju olovom
nas glasovi progone iz mozga daljine
dozivaju u novoživota prostore
zapadanje zvijezda posrnulih
teško se uspraviti
i bistro pogledati u sunce
nakloniti se bogu
pogotovo sebi
atomima koji žude sparivanje
kristoliko i svjetoliko
nas čekaju daleke vode
i energije potencijalno eksplozivne
Vladimir Tomaš
