Simeon postaje svet
Simeon Obični
prečku po prečku
gazi put
ka Simeonu Svetom.
I sam to zna.
Zato tako sporo ide.
Proći će dan,
a Simeon
neće se uspeti do vrha.
Tek pod mrklom dekom noći
sklupčat će se gore
svetac sa stuba.
Živi kapitel.
U snu se smije trulim osmijehom
jer zna
da je za jedan dan
bliži smrti.
Simeon stiče slavu
Žega je.
Pod Suncem
cvrči kamen kao
svinjske oči na ulju.
Pri stilobatu
skupljaju se ljudi.
kleče
mole
plaču
ječe
Reci nam vijest
dobru
ili
upozori na ono
što nas čeka
Simeone
sveče
starče
Simeone
žreče
Od želje za bogom
čela im prljaju zemlju.
Sa svog stuba
Simeon na njih baca
skoreno blato i ljuspice kože.
Pocupkuje
i smije se.
Mirisne mošti sv. Simeona
Na jutro
Simeon poprima oblik križa
Kad alepska žega stegne
i hruma ljuske mesnatih buba
Simeon prazni crijeva
s neba prema zemlji.
Predvečerjem
u molitvi guli koljena.
Onda spava.
Zorom dolaze ljudi.
Oko stilobata beru
mirtu i akantus.
Tiho šume lišćem
da sveca ne probude.
Tiho otkidaju
mirisnu mirtu i akantus,
blagoslovljene njegovim izmetom.
Simeon shvata prirodu božansku i prirodu đavolju
Udario je potres.
Simeon,
svetac u obliku križa,
kroz plačne oči
krpio je
rascijepljen Mjesec.
Izdaleka,
grmljavina;
smrskana rebra krovova
ispremetana legla grobova
krici
jadikovke.
Počapali se
prepadnuti ljudi.
Je li došao odozgo
ili odozdo.
Je li grješan kao čovjek
ili čovjeku slamka spasa.
Đavolji ili
božji.
Simeon šuti.
Smijulji se.
Čvrsti stub mu
napukao.
Sebi u bradu kaže:
Svaki ima svoj stub.
Je li važno hoće li mu
pasti
na desnu ili lijevu stranu.
Car Teodosije šalje biskupe Simeonu
Teodosije
drugi takav po redu,
dočuo je
Bolest sveca.
Tri se biskupa
pod stubom stvorila
kao tri
Sabina prijestolja.
Dozivaju sveca stupskog
da siđe
da ga liječe
travama i dodirom križa zlatnog.
Simeon se znoji
bolovi mu grče kapke
hvata se za život
ljubavlju onom
kojom se hvatao za smrt.
Recite caru,
svileni sveci,
da će nesijed
sahranjen biti
u kovčegu od porfira.
Ja, božja lešina
i gad,
živjet ću toliko dugo,
da će me neznanci
ukopati.
Simeon upoznaje prirodu onostranog
Cesta.
U prašini izdiše
čovjek.
Niz njega curi
gusto žutilo
s oteklih butina
kao
iz nabreklog saća.
Zaziva glasom
što mora se
čuti
Adonaja
Nevidljivog.
Simeon ćuli
uši
dušom
ćuti
odaziva li se glas
u vjetru
lepetu krila
prašini
Ništa.
Odozgo,
u ime
Adonaja Gluhog,
Simeon baca
komad hljeba i urla
da čovjeka
sakrije od
gluhote.
Simeona iskušava đavo
Đavo.
Ružan, rogat,
raspojasan,
vražji.
Kužan zadah
širi.
Stvaran ipak.
Uvijek stvarniji
od boga.
Pokazat ću ti ga.
Đavo kaže.
Jedini ja
znam da on
postoji.
Odozgo, svjetlo
nježno miluje.
Iz sjene se
vrag smije.
Šapće:
Tu je.
Samo šuti.
I prenu se Simeon
iz sna podnevnog,
a đavola ni
boga
više nije bilo.
