IZMEĐU POČETKA I TREBALO JE BITI
U trenutku pretapanja devetnaestog u dvadeseti
nedjelje u ponedjeljak
primjećujem kako ti se proširuju zjenice
crnilo prekriva plavetnilo
najavljuje pomutnju
iskušenje kojemu ne možeš odoljeti.
Još ti se nisu zjenice proširile u punom opsegu
spavam na tvom lijevom laktu na kojemu mogu roditi sunce
ali tvoj desni lakat rezervirana je hladovina
otpor mojim popodnevima
Spuštene roletne
otvorena balkonska vrata
bruji smetlarski kamion
rodio se ponedjeljak
mrki neprijatelj
ne znajući da su naše ambicije veće od ove sobe;
uhvatilo nas jutro
„Dobro jutro.“
malo prije popodneva
izgubljene između početka i trebalo je biti.
MEZAR
Tog dana kada sam trebao krenuti
na posljednje zbogom tebi
ožalostilo se nebo
puštajući obilatu kišu
po meni
da operem sa sebe uspomene i sjećanja;
jer ništa nas više nije vezalo.
Kako da dođem u tvoj grad
na posljednje zbogom tebi; kome?
Kada nikoga ne poznajem.
Ne poznajem ti ni majku
nad mezarom što plače
i zaziva uzaludno ime tvoje.
Ne poznajem ti ni oca
šakama što se lupa od glavu
i pušta suze, muške, često skrivene.
I čitava procesija posvećena tebi
samo su mi čudna lica nepoznatih ljudi
budeći u meni sumnju da te netko o njih voli više od mene.
Promatrati ću sve sa strane
s neke osamljenosti
ne bih da remetim tvoje obistinjene riječi
da me nikada nećeš
upoznati sa svojim roditeljima.
JEDNOG ĆEMO DANA SKUPA BRATI KAMILICU
Svakodnevno te pokušavam dodirnuti
nisu mi ruke kratke nego je nebo daleko.
Sanjao sam sinoć kako te gledam s livade
na kojoj sam brao kamilicu
ti u nekom bijelom autu bez krova, juriš
prema zalasku sunca i nestaješ.
Za sobom ostavljaš oblake po nebu
nisu bijeli
tamnoplavi su, skoro ljubičasti
u boji pokore moje najdraže.
Pozdravljam je, Marija je u apsidi
pozlaćena, velikih bizantskih očiju
ljudi na klecalima mrmljaju molitvu
u lažnoj poniznosti traže sveti mir
palim svijeću i predajem te njoj.
Želim vjerovati da su tvoji putevi bezbrižni kao Marijine ruke koje dodiruju nebo,
želim vjerovati da će doći vrijeme kada ćemo jednog dana skupa brati kamilicu
Marko Vračević
Marko Vračević rođen je 1995. godine u Mostaru. Završio je studij arheologije i povijesti umjetnosti. Pohađao je radionice kreativnog pisanja Tanje Stupar Trifunović te radionicu poezije LitShop-a (Anita Pajević). Piše poeziju; te nam je predstavio tri pjesme iz svoje neobjavljene zbirke poezije.
