harakiri
I.
u golu napuštenog igrališta
okrenuta prema prečki
žena
u turskom sijedu zuri u opnu zraka
i gura prste u maslačke
krhke lampione bez svjetla
ne mogu je nikako uhvatiti aparatom
izmiče objektivu kao lisica sačmi
jesu li joj se to oči ukosile i griješim li ako kažem
ponosna je dok pati
jer da ne pati
ne bi sjedila tu gdje sjedi
razdrljena i obrasla u žbunje
kosooka i zapečaćena u svom staccatu
II.
gola pred naslaganim piramidama
žena
s kose trusi pustinjski pijesak
na špice malih geometrijskih tijela
bosa je
sretna je
napokon joj vidim desni
ustaje i tabanom se penje na iglu
na vrh grobnice koju je pobijedila
III.
predvidljivo je ugurana u zrnatu perspektivu
bodež za rezanje papira već je uhvatila za dršku
i iako mi ne ide na ruku
uzimam joj tupo oružje uz koljeno
i kažem
šteta
bila si tako dobra ljubavnica
IV.
šapćem joj na uho
nisi ti jedina vanja
šapće
nisi ni ti jedini vanja
usta su mi se osušila
evo sunca
rekao sam
zrakoprazna
dok me nema
hvata se prstima za opori zrak
maše rukama po prostoru
traži nevidljivu kuku od metala
i možda je maše pogrešna riječ
maše se onima kojima nešto želiš reći
ali ih ne dosežeš dovoljno snažno
neke zbog buke
neke zbog daljine
i iz usta izađe samo slogotvorno ništa
i opet kažem maše ali to nije točno
samo traži mjesto za zatvorenu šaku
mali čavao za slovo o
zarez na koji vješa pamučnu rukavicu
mali skafander da ne opeče prste
kao da već nisu dovoljno opečeni
tamnim dodirom ovoga tijela
zdjele u kojoj napokon spava
na kožnatim leđima
od krvave terakote
pa opet kažem maše i nije točno
gljive se sporo razmnožavaju sporama
crnokose ptice ukočenog vrata
skaču s rubova žilica pod kapcima
a ja udišem atomski oblak iznad zemlje
grabim rukama po golom tijelu
grabim za prostor
za dah
za iluziju
za beskonačno previše
nerimovanih šesnaesteraca
disintegration
upire se laktovima
uspravlja leđa
ravna je
gladna je
trbuh joj je ispupčio prema nebu
zgrušala se u traku smole
kap popodneva klizi po njoj
želi da sam gol
da sam obnažen od sebe
da i ja mogu kroz tijelo
kroz tanku tubu žene
ona bi da sam odlučan
da istjeram stvar do kraja
da i ja u znoju rodim tijelo
koje kasnije mogu staviti na kišu
plosnat sam
i na razini eksperimenta
pod led lampom dokazujem tezu
je li dodir dovoljan za mutaciju
dovoljan da preuzmem novi grad i ime
pretvrd sam i prekratak
da joj budem ekvator
linja po kojoj će ući u starost
ona hoće još
a mene bole ruke
mene bole uši od svih koji su zinuli
moje su samo minimalne kretnje
ona je preda mnom raskrečena karta
na krevetu od žice
vidio sam joj usta
u zelenoj tišini češera
pročešljanu kosu svog djeteta
Vanda Petanjek
