VEČER JE TAMNI GROOVE
katarza igra produžetke
i sve mi se čini da ćemo noćas
ponovo gledati jedanaesterce
osjećam bijele zidove
koji te čvrsto stežu
i kako te njihova studen
iz dana u dan sve više osljepljuje
suze ti kopaju obraze
a tijelom ti kola teška krv
večer je tamni groove
kosa ti za to vrijeme
posve nečujno raste
i plete se okolo oblaka
kao u lošem snu
neke nas ruke vuku
i koraci postaju bolniji
ne mogu pustiti glas
večer je tamni groove
i ja ti se zaklinjem na vjernost
u ime svih pregaženih životinja
ostavljenih na cesti
koje više nikada neće vidjeti proljeće
tvoja je šutnja prikladna
moja je istina logična
naše tišine se važu
večer je tamni groove
ulična rasvjeta zabada
svoje narančaste šiljke
u moju radnu sobu
i ja spuštam rolete
kako me noć
ne bi mogla pronaći
kosa ti za to vrijeme
dalje nečujno raste
i tiho se pretvara u cvijeće
večer je tamni groove
mrtvi mi slikari kucaju na vrata
a ja se pravim da nisam tu
prašina pada na podove i stvari
kao snijeg u Amarcordu
krećem se uskim stazama
od postelje do kuhinje i natrag
pauci drže sve kutove u stanu
i prozori se sve teže otvaraju
večer je tamni groove
dok moji zubi škripe
tvoja kosa sramežljivo raste
u nezgrapnoj inverziji
ti postaješ Odisej
a ja se pretvaram u Penelopu
nije mi jasno otkuda
ta bizarna zamjena lica
ali liječnici kažu da se u snovima
takve stvari događaju
večer je tamni groove
moji se poljupci skupljaju
u napuštenim satelitima
odakle će krenuti na jug
u još jednu besmislenu misiju
pripravni da se bore
za nešto što mi ne pripada
večer je tamni groove
radost mi se osvećuje
a slatkasti miris bazge
umrtvljuje moje iznenadne misli
tramvaji pletu plavetne mreže
kupole snažno pritišću grad
toplana čitavom utrobom
radosno kliče: imamo papu!
večer je tamni groove
skrivam te iza grkljana
ljubav je nemogućnost straha
rekla si: radi što želiš
i tako mi jezikom odsjekla
obje ruke
JUTRO U HOTELU
Težak miris kave i duhanskog dima
izmiješan u jedinstvenu ljepljivu smjesu
kao ljetna magla u Lašvanskoj dolini
sporo se penje stubama na kat
taj jutarnji šapat postaje sve glasniji
urotnički se podvlači pod vrata moje sobe
lijeno me doziva da uspravim svoje tijelo
i spustim na još jedan hotelski doručak
kroz tanke zidove dopiru zvuci novog dana
šum vode u cijevima
i buka kamiona s obližnje ceste za Sarajevo
moje su misli jata ptica što mi ne daju spavati
dok se iznova pitam tko li ću opet biti danas
POZDRAV
Pozdravljam svu djecu ustaša i partizana
braću i sestre s obje strane bodljikave žice
samozvane štovaoce Presvete Majke Istine
pozdravljam sve vjernike i nevjernike
bez obzira na vrstu i dubinu njihove sumnje
bez obzira na snagu njihovog mističnog iskustva
pozdravljam sve one koji su sigurni
u ono što osjećaju misle i rade
kao i one malo manje sigurne ili
potpuno nesigurne i izgubljene
pozdravljam sve razočarane žene
koje nisu uspjele pronaći istinsku ljubav
i sve nikad odrasle muškarce
koji se nisu uspjeli adekvatno oteti od majke
svu djecu koja sjede pred osvjetljenim zaslonima
svu starčad koja kunja u naslonjačima
i prebire prstima po krunici preostalih sjećanja
čiji se savjeti nisu uspjeli primiti
pozdravljam sve lijeve desne i središnje
ljevoruke desnoruke i zloguke
sve anonimne utjerivače pravde
ljubitelje dobrog vina i eteričnih biljaka
pozdravljam sve teologe i marksiste
poklonike televizijskih serija
vlasnike kućnih ljubimaca
sve slobodno misleće intelektualce
i nepravedno zatočene domaćice
ovisnike o kavi cigaretama i svemu drugom
one na listama za odstrel
sve pokradene obespravljene i bolesne
vozače bicikliste pješake pjevače i trubadure
one nacionalno osviještene
kao i one neosviještene
one koji su se snašli i one koji nisu
sve ustreptale nesigurne i zagubljene
bez obzira na spol rod narod i izrod
bez obzira na imovinsko stanje
i svaku vrstu životnog opredjeljenja
želim reći samo nekoliko stvari
činjenica da čitate ovu pjesmu
dolijeva još nešto ulja
na slabašnu vatru nade
prijeteća hrpa neopranog veša
raste iz dana u dan
filozofsko otkrivanje tople vodice
šuć muć pa prolij zgodno je
zbog toga što je tako puno ugodnije
ispirati usta jer manje trnu zubi
najavljujem stoga još jedno alkemijsko vjenčanje
pa recite napokon ono što imate za reći
jednostavno onako kako je to Wittgenstein zapisao
ili o onome o čemu ne možete govoriti
pjevajte zauvijek
Hrvoje Marko Peruzović, rođen je 1971. godine u Zagrebu. Završio grafički odjel Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Splitu. Diplomirao slikarstvo 1995. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (klasa prof. Ðuro Seder). Studijski boravio u Parizu, Milanu, Veneciji i Beču. Član je HZSU-a i HULU-a Split. Osim slikarstva bavi se klasičnom grafikom, ilustracijom, skulpturom i fotografijom. Izlagao je na četrdesetak samostalnih izložbi kao i na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Piše poeziju, aforizme i kratke eseje iz područja likovnosti. Dobitnik je prve nagrade „Post scriptum“ za književnost na društvenim mrežama, koja se dodjeljuje u sklopu festivala književnosti KaLibar. Objavio je zbirku pjesama „Nekoga moramo voljeti (kako na webu, tako i na zemlji)“. Živi i radi kao samostalni umjetnik u Zagrebu.
