EPISTOLA, TRIPUT DNEVNO, GLAD POSLIJE OBROKA
Za Z. M.
Pišem ti iz blizine, kao i svako
nemoćan da novi oblik mladosti na izmaku da.
Nisam dobro. Oblažem zidove rukama i vlagom iz očiju;
jedem sa probirljivošću bolesnog starca —
da ne pozlijedi hrana moju unutarnju svilenost.
Jedino vodu… jedino mi se voda
s radošću niz grlo otiskuje, sa gugutanjem…
No, o tijelu – basta! Ni ovoliko ne zaslužuje
jer još je mlado, jer biti mlad
znači imati svaki oblik…
Kroz okno vidim: kuća preko puta postaje mrak
i čovjek ispred nje uranja u taj mrak, u
Bašlarovu iluziju topline… Željela bih
da mu vidim lice, i da to lice postane kuća
koja postaje mrak, i da ja uranjam u taj mrak,
u iluziju… Ali ovo je već
slabost usamljenika…
A s tobom šta je? Izađeš li iz svojih soba
kada se drobi dan? Ima li te po uskim i strmim
ulicama Grada? Padaš li
kao mrak što pada, neprimjetno i neumitno?
Služi li te tijelo, i glava, krčmarica mlada?
Budi li te ljubav moja iza sna, kao bljesak
sablje, od kojeg na tren svjetlije biva
(da gušća tama bude, da veći bude mrak)…
Vidiš, i pitanja su opštija kako rastu godine između nas.
I to što upitah samo je pjesnička dokolica
koja predmete pjevanju traži, ne odgovore!
Ostani mi zdravo, koliko možeš. Blizu je dan,
ali to nije metafora. Tvojom mlakom rukom ukloniću bore,
osamu i ovo pismo sa čela.
Krčag sa vodom iz ugla sobe se smiješi…
Sarajevo, Septembar 1985.
RATNO PISMO
O pismu od prije rata
Vratio se mrak iz svemira u našu kuću:
nje više nema. Knjige i pismo
jedno, i drage stvari, sve u goruću
pretvorilo se sliku. No, nismo
nestali mi! Ni rukopisi ne gore, vele,
što znači da čitaću ponovo
to drago pismo, gdje želiš, gdje žele
slova da dugo stradanje ovo
u dugo dosadno popodne zimsko svedu,
kad ne volim nikog, i patim
što sve je tako obično, i sve u redu,
što nema zanosa onoga da vrati
prvi dan ljubavi, to ponovno stvaranje svijeta,
to urastanje srca u jablan iznad vode!
No, neka samo patnja ova prestane da cvjeta
i neka već jednom ode
svako, kud koji hoće:
u vatru, u vodu, u zrak! A mi? U čiji dom?
Mi ćemo ovdje, gdje Majka uzgaja ruže i voće,
i nas, sirote, na dlanu svom.
Sarajevo, Novembar 1993.
KAO DA MENE IMA
Dubravki Ugrešić
Ni zemlje kojom hodih, ni zemljovida, ni plana
Ne ima više. Pa šta? Imamo nas! No, ti mi – gdje smo?
Nama sad valja: rupu crnu prokopat još za dana
Da pristignemo bar sebi, ko kući, sa pjesmom
Rudara husinskih što kroz djetinjstvo nam huji:
Do samog Amsterdama jeka pijuka njihova stiže.
Valja živjeti nigdje. Hobitski uprijet u oluji,
Pa preko Mordora, pa potom Usudu bliže,
Da bismo stali, jednom, pred Tvorca, ko sjeme
Rijetko, što su ga osioni bacali kud im se htjelo,
Ne birajuć ni doba, ni tlo, ni pravo vrijeme.
Tek tren prije nego u vojničko padosmo jelo
Shvatismo čija nas ruka baca kako mu drago
Ko “Začin C” svom jelu, ko “Vegetu” za svoju čorbu!
U kofer, s rubljem, stisnusmo jezik, jedino dušino blago,
I slike roditeljske, i dječje, te krenusmo u borbu
Sa vjetrenjačama što holandski melju zrak. No, bolje
To neg na brata, na prijatelja, cijevi jezika svog ciljati
Na jezik tuđi! Kažu nam: jednaki nismo. Ali od Božje volje
Jednaki jesmo! Ama ne isti! Ko neće to da shvati
Onda će bosanski prsten prodati Gosparu Mraka…
I – čemu onda pričat? Čemu dušom plaćat za strah
I za jad? Pustimo Bosnicu s mirom! U duši mojoj kvaka
22 to je: i u Bosni, i bez nje, srce se mrvi u prah,
U povijest tešku i burnu, od meda, krvi i grijeha…
Umorni Mujo su i Suljo – nit su u zemlji nit na njoj.
Rasprskavamo svi se, od užasa i smijeha!
Sarajevo, novembar 2002.
Ferida Duraković (1957, Olovo) je pesnikinja, autorka kratkih priča, spisateljka za decu, kolumnistkinja i urednica. Diplomirala je jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik 1980. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila je kao profesorka maternjeg jezika i književnosti u Sarajevu i Varešu, profesorka srpskohrvatskog jezika na Vazduhoplovnoj akademiji u Rajlovcu, lektorka u listu Oslobođenje. Od 1995. o 1992. godine radila je kao urednica za književne programe u sarajevskom Domu mladih na Skenderiji. Dvadeset dve godine provela je na mestu glavne sekretarke i izvršne direktorke P. E. N. centra BiH u Sarajevu. Prvu zbirku poezije Bal pod maskama objavila je 1977. godine i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila je i zbirke poezije Oči koje me gledaju (1982), Mala noćna svjetiljka (1989), Srce tame (1994), Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže (1994), Przeprowadzka ź pięknego kraju, w którym umierają róże (1995), The Heart of Darkness (Vasyl Stus Freedom-to-Write Award, USA 1999), Locus minoris – Sklonost Bosni kao melanholiji (2007), Putnici kroz (ne) vrijeme – 50 godina Sarajevskih dana poezije (sa F.N. Haver, 2011), Dolga e nošta (2014), Si paga con la vita (2015), Pohvala drvetu (2017), Kao kiša u japanskim filmovima (2018), Serce ciemności (2019). Objavila je i knjigu kolumni i eseja Pokret otpora (2012), kao i knjige proze za decu (Još jedna bajka o ruži, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda, Mikijeva i Amilina abeceda, a Ezopove basne i Vjetrov prijatelj s Mirzom Hasanbegovićem). Godine 2012. nominovana je za Nagradu „Astrid Lindgren“. Njena radio-drama Osloni se na mene dobila je 2015. godine prvu nagradu na anonimnom konkursu BH Radija 1. Poezija i proza prevedene su joj na tridesetak jezika. Živi u Sarajevu s mužem, kćerkom i mačkama.
