FOTOGRAFIJE
Kako su ljudi na fotografijama lijepi i sretni. Kada ih je više i kada su sami. Pogotovo kada su sami. Dođu iz daljine ako su daleko, dođu iz dubine ako su duboko, pojave se na površini, stanu trenutak, onaj trenutak kojega nema, nasmiju se, prebace nekome ruku preko ramena, prebace sebi ruku preko ruke (tu smo), prije utapanja, poslije nesreće, u raju, raj postoji. A onda se vrate, daleko ako su bili daleko, duboko ako su bili duboko, ne čuje se više smijeh, odmorila se sjena, izdvojila se rečenica od drugih rečenica na apsolutnoj površini, trenutačnoj, crnoj i bijeloj, bijeloj i crnoj, suha voda, suhi zrak, ništa u cipelama, ništa.
KARTA
Nagnuti nad kartu: kuda da krenemo.
Ljeto je bilo dugo, vrućine. Smisao
Toga puta morao bi biti, ljubavi,
Ova zelena boja što znači ravnicu,
Ako samo već nije kasno (ti pratiš
Moj prst koji se zaboravio i luta tamo-amo),
Ako bilo kakvo da ili ne ovog časa
Znači vjernost ičemu. Lovci su lovili,
Kapetan je vodio brodski dnevnik,
Bilo je to vrijeme anđela i djece, sjećaš se,
A večeras ove lampe iznad nas jedva
Uklanjaju mrak. Ali nije dobro to govoriti,
Ova karta je velika, ima mnogo putova,
Svakim se, kažu, može krenuti.
Razabireš li da nebo u našoj sobi nije otvoreno
I da te magla odnijela od mene.
Da krenemo? S dobrim vjetrom bilo bi dobro
Rano ustati i krenuti prije negoli je sve u pokretu:
Znam taj osećaj i tu želju koja dolazi
Od gledanja ovih mjesta pred nama
U koja nikada nećemo stići.
ŽAMOR
Mnoštvo malih zvukova
mrve se, nestaju, ponavljaju.
Tu su i više nisu, i da i ne.
Tisuće riječi, svaka posebno,
padaju po kratkotrajnoj pameti.
Tutti li miei penser parlan d'Amore
romori vrijeme i polaže sitne
okomice jednu do druge: nekada
nepostojeće sada nestaju.
Danijel Dragojević
Danijel Dragojević, Žamor, Meandar, 2005
Danijel Dragojević, Nevrijeme i drugo, Studentski centar sveučilišta u Zagrebu, 1968
