LJETO I
Ljeto
Više volim
U pjesmama drugih ljudi
Na tuđim plavim slikama
U ugrađenoj simbolici
Metaforama
Prigušenim uspomenama
Ukočenih udova i sleđenog tijela
Nego kad se vrati i stupi na scenu
Ostavi me bez daha
Užari mi tijelo
Zapali mozak
Obilježi kožu neizbrisivim borama
I brojnim točkama nesporazuma
… sa suncem
Ostavi kapljice znoja
U udubinama
Sol grize
Po ohrapavjelim mekim tjesnacima kojima si lutao
Crtam ti put
Koliko teško može biti izgubiti se
Shvatiti
Ovu prvoloptašku simboliku od koje mene boli
Glava u podne
Pa iskeno: i ne mogu misliti na tebe
Dok klatno odzvanja jekom iz prošlog ljeta:
Nemoj nemoj nemoj nemoj nemoj nemoj nemoj nemoj nemoj nemoj nemoj nemoj
Dvanaest puta
Vratiti se
Još jednom stupiti na moju ljetnu scenu
U moju pjesmu
Više ne volim
I mogu bez tebe prezimiti
Ovo ljeto
LJETO II
Prije dvije godine na otoku
Tri dana nisam progovorila ni riječ
Čak i ocu sam odlučno slala tipkane poruke
Nek ih kasnije on prenese majci
I lubenicu na plaži sam pokazala prstom
“Ovu ću”
Mislila sam: koji blaženi mir
Nisam ni znala čija je to buka
Od koje nisam spavala
Stoljećima
…
Ove godine na svom otoku
Na visokom brdu iznad glavnog grada
Posve plitka
Već tri mjeseca duboko šutim
Tek s majkom i ocem upogonim glas
Ali samo onoliko koliko je nužno
Za dnevno upogoniti život
Navinuti ga da mehanizam izdrži do večeri
Ili im prevesti:
Njoj njegovo
Njemu njezino
Ostatak vremena sam nijema
Kad dočekam večer odahnem:
Gotovo je!
Još jedan dan koji se više ne računa
Pobacam kore od lubenica s prozora u šumu
Pa po svojoj plićini požurim u san
Sretna što spavam
Beživotno i gluho
Jer ti ne možeš ni zamisliti tu nesnosnu buku u mojoj glavi
Koja krene čim zora pukne kao prezrela lubenica
I koju može umiriti samo tvoja tipkana poruka koja me u noći
Sa stišanog mobitela probudi svjetlom
Dugi muški kažiprst iz mraka koji kaže
“Tebe ću”
LJETO III
tebe sam jednostavno iskrcala
na obali
ostao si nesvjestan
da sam te zapravo spasila
sebe
sam onda izbacila na pučini
dobacila sam si
“a ti sad lijepo kreni ispočetka”
dobacila sam si
okrugli kolut
dok sam okretala čamac
motor je sve glasnije brujao
u mojoj glavi
ispod njegove buke
čula sam se negdje duboko
ispod stisnutih glasnica
donijela sam odluku
lišiti se tog prizora
evo ovaj put
ne želim vidjeti tu minijaturu
okomitu na beskrajno more
koja me iz vrtloga koji sam napravila
svojim manevrom
ostavljena sama na pučini
pita
“ali gdje je tu početak”
dok objema rukama drži kolut
dok pada noć
i nigdje žive duše
osim moje
Suzana Matić
