Stvarnost je ljepljiva
Koliko god se ja nastojim oduprijeti, pronaći način da se
od nje odvojim, pronaći savršeno otapalo
(mantru, molitvu, glazbu, tehniku disanja, način
prehrane, plesnu praksu, muškarca, ženu, dijete,
kućnog ljubimca)
svejedno sam posve ulijepljena stvarnošću. Ne veži
se, kaže Knjiga skitnice. Mogla je jednako tako reći – ne
lijepi se. Ali nije da se ja želim vezati, stvarnosno ljepilo
naprosto je jače. Kao muha koja se to više lijepi što se više
koprca, kao gazela koja trčeći nestaje u živom blatu
(kakva gazela, otkud ovdje gazele, reci lijepo junica,
krava jedna obična, čak nije niti sveta jer nismo
zabogamiloga u Indiji ili tamo već negdje iza Karpata,
Urala, Aralskoga mora, Kaspijskoga jezera, nećemo
na tu stranu, odande smo pobjegli)
takav je to osjećaj.
Ali kako?
Savjet: piši na računalu koje nije povezano s
internetom. Ali kako? Ja volim tu buku u svojoj glavi! Te
glasove koji se roje: uključim radio, tv, pustim plejlistu na
YouTubeu, pustim veš mašinu. Poslije više nisam kadra
kazati o čemu je bila riječ u vijestima, koga sam slušala na
kompu, koga na radiju, jesam li prala veš u boji ili crnobijeli.
Totalna sinestezija.
Stapaju se osjetila i sprave, na jeziku okus hladnog
ekrana, toplina bestjelesnih glasova.
Istanbul
Sljedeći put, odlučila je, prijeći će pješke most na
Bosporu. Zastat će na sredini mosta, pogledati u dubinu i
pustiti da se strah rastopi, kao kocka šećera u šalici vrelog
i jakog čaja.
Pod mostom na Bosporu prolaze brodovi, veliki,
nose naftu i ljude, oružje i hranu. U šalici čaja kocka
šećera gubi rubove, kao snježna prašina u staklenoj kugli
s balerinom, kućom i stablom, s cijelim jednim gradom
pod kupolama i minaretima.
Začuje se odjednom zbor muških glasova, neusklađeni
kanon mujezina, neki su sasvim blizu, drugi
dopiru iz daljine. Zatvorit ću uši, pomisli, bit će kao pod
vodom, duboko.
***
U zagrebačkim parkovima, sinoć, vodeni topovi
Zalijevaju cvijeće, zelenilo, travu
Sve raste, razlijeva se i svega ima više
Negdje drugdje, vodeni topovi
Zalijevaju ljude
Sve raste, razlijeva se i svega ima više
Aida Bagić
Iz zbirke “Nizvodno, rijekama“, Treći Trg , 2019.
Aida Bagić (Zagreb, 1965.) diplomirala je opću lingvistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala političke znanosti na Sveučilištu Massachusetts, u Amherstu, SAD. Sudjelovala je u pokretanju i radu niza feminističkih i mirovnih inicijativa. Vodi radionice kreativnog pisanja i završava edukaciju integrativne tjelesno orijentirane psihoterapije.
Objavila je zbirke pjesama “Ako se zovem Sylvia” (Aora 2007., Mala zvona 2015. – epub ), “Tijela su laka meta” (Mala zvona 2014., 2015. – epub) i “Nizvodno, rijekama” (Treći trg i Srebrno drvo 2019.) te kratkih proza “Znam li ja gdje živim” (Zoro 2012., DPKM 2019.). Pjesme i priče su joj prevedene na njemački, engleski, poljski i slovenski, a nekoliko je uvršteno u “Antologiju jutra poezije” (2010.) i antologiju suvremene europske lezbijske poezije “Brez besed ji sledim” (ŠKUC 2015.).
