Prvi dan proljeća
Jedna fantomska praznina
i dalje mi sjedi na plećima
i steže mi vrat
Ne mogu spavati
Muči me što 2.00 nikad nije došlo
Opet smo ga dogovorno preskočili
igrali se bogova
naglo prekinuli sazrijevanje
zakoračili u ljeto
i nisam ti stigla izreći što sam trebala:
ono “odjebi od mene” s “hvala ti puno”
S tobom sam ogolila svoje mehanizme
shvatila koja mi je
kost zapela u grlu
Iskašljala sam ju u sudoper
i poslala nekom rijekom u Sredozemno more
Sada prilično slobodno jedem i dišem
ali još nisam stigla sazreti
Ljeto je došlo prerano
I dalje se nekad sjetim
i kosti i rijeke
te fantomske praznine
koja ispire želudac, otežava disanje
i ne da spavati
Pa neprestano razmišljam o tome
jesam li uz “odjebi” doista trebala izreći
i ono “hvala ti
Krava piše
Umjesto bakinog
napokon sam prihvatila vlastiti
horoskopski znak
pa život više ne slažem na
uredno ulaštene
perfekcionističke police
Sada se bavim vježbama uma i disanja
i umjerenim hedonizmom
grabim četverolisne djeteline
po razbacanim pašnjacima
Nisam rođena da budem djevica
Na sebi nosim mrlje i rogove
znakove bluda
koje djevičanstvo
ne može prikriti
Zvala bih se i Hator
kad bih mogla imati
vlastiti Egipat
Mislim da ću ga
morati sama ispisati
Čitam novine
Tjedni horoskop za krave kaže
„Dvije zvjezdice“
Nema veze
Zimu sam prebrodila
a proljeće mi je uvijek
bilo draže nego jesen
Zora
Javili su mi mobitelom
da su nestale devedeset dvije male žilave
zore. Kažu da su
zaboravile hodati. Iscurile su na krevet i zaspale
Ponekad se sjetim te priče
Dođe posljednja
nakon one u kojoj su zore
svetom vodicom škropile male vrištave Lucifere
nudile ih mentol bombonima
i mislile da se druže s Kukcima
onom vrištavom četvoricom američkih
ili britanskih vragova od kojih je jedan ubijen 1980.
Šteta je ne vidjeti zoru
kad je tako lijepa bašča
Dođem tamo
s druge strane telefona
i zaboravim na priču koja dođe posljednja
pa se sjetim one neke predzadnje
koja kaže
da zora pije kavu kod susjede
broji krunice za malo veće
i nešto manje vrištave Lucifere
ili i dalje gleda u suton
razmišljajući o besmislenosti umiranja
pored tako lijepe bašče
Lucija Relić
