biosfera
lisica u našem hodniku
promatra mrtvu prirodu na goblenu,
mirišu kruške u koloidnom sustavu kuće,
u njezinim klikerima šire se moje zjenice.
hodnik dijeli sjever od juga.
sjeverno su kruške, vuneno su meridijani,
južno je šuma na national geographicu,
u klikerima sjaji se strah.
kada priđu ljudima, iz usta im krene
poliuretanska pjena.
čitavo desetljeće pravimo se mrtve
jer u životu lisice
svaka je mijena sumnjiva.
netko je ostavio odškrinuta vrata,
netko je odnio košaru s voćem
i ugasio tv
*
klikeri kojima smo se igrali sakrili su boje pod zemljom u dvorištu i uskoro će, kao poljski slak, neprestano rasti
dozrijevat će bijele, plave, žute borosilikatne bobice
vježbat ćemo zbog alergije trbušno disanje
nula šest nula
raspucala mramorna kada,
mjestimično oštra i zadebljana
kao njezina stopala,
zauzima većinu kupaonice.
pod vrelom vodom dodiruje raslojene stijenke:
orunila se epiderma, procvjetalo tlo,
po rubovima mušule i dagnje.
trajno zakačen lancem o dno
odraz na slavini ukazuje na metastaze.
bilo bi lijepo dotrajati bar do proljeća,
hladno je za otvorene prozore
i novi je mramor skup.
bilo bi dobro,
petkom nakon posljednjeg roja mušica,
nakon dnevnika i vremenske prognoze,
napuniti kadu limunom i octom
i vježbati ronjenje na dah
*
školjke u vitrini skupljali smo godinama za slučaj da iz dvorišta pokradu crijep i zidne blokove
u jednoj se čuje more zapadne obale istre
njom ćemo zavarati sušu
djetelina
vlak podvlači prazninu od mjesta a do mjesta b.
žena jede sendvič preko puta mene u kupeu.
žena titra i mrvi u krajičku lijevoga oka.
ona ne misli sići ranije.
vlak jednako beskonačnost između a i b.
ona guli naranče preko puta mene u kupeu.
sok napaja djetelinu pod noktima.
ona zna da se moje disanje
protiv moje volje
uskladilo s njenim treptanjem.
vlak jednako sto sedamdeset sa sto.
krajolik se ukočio u masne grafitne mrlje.
žena se ukočila u duboko izrezbaren osmijeh
koji govori ja sam se na sprovodu svoje majke
smijala.
vlak hipertenzira blizu stajališta b.
žena plače pored mene u kupeu. naranče se
slijevaju kroz rukave natrag na tržnicu
i trg. govori: smijale smo se kao nikada
moje sestre i ja u mrtvačnici u dva popodne.
potom je kao djetelinu
iščupala bolnu dijafragmu:
čamac za spašavanje
*
mjesto na koje se baca glomazni otpad iz kućanstva opasano je vodom s primjesom božikovine
tamo se odlazi ladvom i noćenje nije preporučljivo
Mateja Tutiš
