Zima, proljeće, zima
Nedostaje mi ljudska toplina
kucanje tuđeg srca na moja prsa,
želi ući u mene
i učiniti me proporciolanim.
Paranoje zaostalih
mirisa ljudskog
skrivenih iza uha,
u mrtvim kutevima tuširanja,
ako je čovjek po definiciji prljav
nikada ništa neće biti čisto.
Proljeće je
kuća je izgorjela,
bude se oni koji su preživjeli zimu
prstom brišu tvrdi krevet od krede
bjelina ih okruži
tek kada se snijeg otopi.
Kratki rukavi otkrivaju
nedefinirane nadlaktice,
zaostale iz zimskog računanja vremena.
(gornju glavu tricepsa
je najteže pogoditi)
Spavam vani,
ciklone s meteorskim kišama
od onog koji me pogodi u glavu,
poželjet ću:
da zima nikada ne završi.
Je li uvijek ovako hladno?
Nekontrolirani trzaji tijela
šamanski su ritual ulaska u vodu
zaboraviviši prinijeti žrtvu shvatiš
da imaš viška sebe na sebi
i svi stanu prije struka
razmišljaju kako
nikada ne bi trebalo biti ovako
kako nerođena djeca
drhte u utorbi
i kako ljeto nije vrijeme
za nostalgiju prema toplom salu
koža postaje poligon vojnih pilota
klanci i planine, bez cilja i svrhe
taktilni tipfeleri breilovog pisma
slijepca zaspalog na tipkovnici
uvijek je ovako hladno
žedni su ovdje shvatili da ne znaju plivati
i da more nema dovoljno soli
za konzervirati sve koji se u njemu utope
na dnu svi smo blijedi
a zrake sunca ne lome se kroz slatku vodu
ispod nas samo su ronioci
svaki sa svojom zbirkom kamenja
zaboravljaju da rone na dah
plima stišće pluća nerođene djece
kapilare su maleni crveni vatrometi
lice okriva nove mišiće
korijeni zuba grizu u sljepoočnice
prazne plaže čekaju
odlazak blijedih ljudi.
okreće na jugo
more izlazi na obalu.
Previše je ljubičaste na ovom svetu
Beograd se ne smije slikati u boji
formula raspada je sivilo kroz vrijeme
parkovi mrtve zemlje prototipovi su groblja
zabranjeno za pse
lutalice
zatvoreni u haustorima
uz muškarce duge kose
relikti 90ih kožne traper jakne
samoća je
mentalni autokanibalizam
sjećanje je selektivno
priče o ožiljcima imaju dvije verzije
umjesto mobila bombe iznad krevetića
igranje rata s prevelikim ulozima
kažeš
imam prste za sviranje klavira
crne tipke su nabrekle vene
podlaktica koje se smrti igraju
djed je imao klavir
umro je 4 dana prije mene
kažeš
sjećam ga se sjedi na terasi
gleda nebo sumnja
sumnja u trodimenzionalnost oblaka
slijep od rođenja
nikada nije imao djece
obiteljski ručkovi nedjeljom
scenografija su i ritual kojim
sjećanje korodira u nostalgiju
kažeš
sviram samo bijele tipke
one nestaju pod mojim dodirom
crne su zaglavljene
negdje u dubini bez spasa
one su tinitus umjesto šuma mora
sjećanje na boje
kompleti su flomastera
pola ih ne radi nikada ni nije
ostali su nekako sivi
zar su ikada ljudi prevelikih glava
ljudi tijela od tri crte
imali šanse imati
žuto sunce iznad sebe
kažeš
samo je ljubičasti radio i
njime sam crtala tanke ljude po zidovima
davala im svoja imena i
svi su imali
prste za sviranje klavira
Vigor Vukotić
