Bivši premijer spustio je dasku WC školjke, popeo se na poklopac, prislonio lice uza zid i naćulio uši: vertikala kanalizacije prenosi zvuk kroz katove. Svake večeri sluša desetke glasova koji, utišani govnavim cijevima, u svojim kupaonicama pričaju o velikoj aferi, o raspadu koalicije, o padu prvog čovjeka države… Sluša ih, pa svako toliko u cijev vikne: “Nije istina! To nije istina”, tako da i oni čuju njega.
* * *
Bivši premijer gleda kako Tarik Filipović otvara pitanje za milijun kuna. Nabrojao je četiri imena i pita tko je pravomoćno optužen za najveću pronevjeru novca u povijesti države. Sva četiri imena su suspektna, a jedno od njih je ime bivšeg premijera. Natjecatelj se dvoumi, iskoristit će, izgleda, džoker zovi. Bivši premijer se naginje u fotelji, gasi televizor. U tom trenutku zazvoni telefon.
Premijer digne slušalicu: “Halo”, čuje Tarikov glas. Premijer poklopi slušalicu. Ovo bi bio lako zarađen milijun.
* * *
Bivši premijer s ostalim državnim uglednicima pozvan je na audijenciju kod pape. Ulazi u zagrebačku katedralu osjećajući čudnu nervozu. Anđeli mu plešu nad glavom, a on stoji u redu crnih odijela, prekriženih ruku, i gleda si u cipele. Kada podigne glavu, vidi nježnobijelu halju i poput ugljena tamne oči Svetog oca. Papa ga nekoliko trenutaka gleda bez riječi.
“Spasi dušu svoju”, kaže mu.
Bivši premijer se ukipi, prošapće: “Ali nisam ja…” Zatim se sjeti protokola, poljubi papin prsten pa požuri prema izlazu.
* * *
Bivši premijer i mladi aktivist glasno se prepiru na trgu. Aktivist je nova politička nada i prolaznici zastajkuju, odnekud izroni TV-kamera, u trenu trg postaje politička arena: aktivist je obrazovan, ali naivan idealist i premijer počinje dominirati prepirkom. Glas mu postaje očinski, on ne oponira, on mladića educira, aktivist se povlači, uz psovku se okreće i odlazi. Kamere taman krenu uzimati izjavu bivšeg premijera o temama metropole, kad stara gospođa, nakrcana vrećicama s Dolca, ugleda premijera susjeda pa ljutito vikne u kamere:
“Šuft jedan, kaj ne plaćaš pričuvu!”
* * *
Bivši premijer sjedi sam u radnoj sobi. Otvori zlatnu penkalu, duboko se zamisli, pa napiše stih. Gleda u riječi, smijulji se. Zavali se u kožnu fotelju, digne noge na stol, a list papira odmakne od sebe, kao da ga gleda očima zainteresirane javnosti.
“Zvuči li premijerski, ili pjesnički?”
* * *
Bivši premijer probudio se mrzovoljan. Pogleda kroz prozor: radni je dan i njegova je ulica pusta. Svi su otišli na posao. Dok je bio premijer, volio je jutra počinjati aktivno. Dan je pripremao tako da srednje teške zadatke ostavi za jutro (da mu dan krene pobjedama), kompleksnije zadatke obavljao je u kabinetu Vlade, a jednostavne taskove koordinirao je predvečer, od kuće, s mobitela. Sada, zvoni mu kućni telefon.
“Halo?”
“Dobro jutro, zovemo iz Tele2, radimo anketu. Ako odgovorite na upitnik, poklanjamo vam 1 GB interneta za ožujak. Imate li pet minuta vremena?” Bivši premijer uzdahne, zavali se nazad u krevet:
“Imam.”
* * *
Bivši premijer nekad zažmiri pa zamišlja vlastiti sprovod. Jednom je to velika i ozbiljna povorka okićena epoletama i vojnim trubama. Na radiju je proglašen Dan žalosti, a na grobu se premijeru potnih čela poklone danski kralj, onaj brkati Turčin, američki ambasador i Joža Manolić.
Drugi put sprovod je u njegovu rodnom selu. Na tornju crkve zvoni motorom pogonjeno zvono, kolica s vijencem prolaze kroz selo, kompresor zuji iz daljine, a oko rake stoje uplakani ljudi i neka žena po strani, možda neka tužna žena po strani.
A nekad samo zatvori oči, i bude mrak, i bude ništa.
* * *
Bivši premijer čita self-help.
* * *
Bivši premijer zastane na Europskom trgu, osloni se o štap, zagleda se u slomljenu katedralu. To više nije moja briga, pomisli, ali ne bez žaljenja. “Eh, kako bih ja to riješio”, čuje glas do sebe. Pokraj njega stoji klaun. Kostim mu je ofucan, a cipele glomazne, gumom stegnute na petama.
“Pa kako?” pita bivši premijer.
Klaun upre prstom u vrhove katedrale i ukratko premijeru objasni statiku tornjeva, te specifičnosti gradnje kamenom građom.
“Kako znate toliko o tome?”
“Završio sam arhitekturu”, kaže klaun.
“Na mladima svijet ostaje!” potapša ga vedro premijer. Klaun ga bez riječi gleda dok odlazi.
***
Bivši premijer cijeli dan štuca. Ne pomaže zadržavanje daha, litre vode, začepljen nos. Ostaje mu samo jedno – da ga netko dobro uplaši. Zato okrene broj državnog tužitelja.
“Halo?” kaže tužitelj.
Premijer spusti slušalicu. Prošlo je.
* * *
Bivši premijer zaspao je pred televizorom. Pokriven je kariranom dekom, na naočalama bljeska noćni program. Usta mu se na trenutak razvuku u široki, uvježbani osmijeh: sanja da na Brijunima dočekuje američkog senatora. Senator je izašao iz vojnog glisera, nosi polo-majicu i sunčane naočale. On i njegova pratnja već s mola mašu premijeru, a ovaj ih dočekuje raširenih ruku. Senator mu želi nešto reći, premijer se nagne da bolje čuje, ali mu naočale spadnu s nosa, zveknu o stakleni stol i prenu ga iz sna. Zbunjeno žmirka, zijevne. Ponovo utone u san.
* * *
Bivši premijer sjedi na klupi u parku. Pokraj njega prolaze majka i djevojčica sa sladoledom. Djevojčica drži mamu za ruku: obrazi, jezik i kornet sljubljeni su u jedno. Dok prolazi, bulji u premijera. Majka je ukori:
“Nemoj gledati stričeka.”
“Zašto?”
“Ukrast će ti sladoled.”
* * *
Bivši premijer ljutito gleda svog psa: opet je susjedima zaklao kokoš i donio je u dvorište. To znači da premijer ponovo mora u obilazak. Obilazak znači hodati kroz selo sa psom na uzici, kucati na kapije susjeda i redom se ispričavati.
Premijerovi susjedi su zajebana sorta Zagoraca, već znaju što je posrijedi kad vide da premijer silazi s grunta. Većini seljaka premijerov pas nikada nije zaklao kokoš, ali to nije bitno: načičkaju se na trijemove, namršteni i oštećeni, čekaju da premijer pokunjeno prođe kraj njihove ograde govoreći:
“Oprostite, oprostite, oprostite…”
* * *
Bivši premijer zagledao se u slomljeno staklo izloga. Iz razbijenih trokutića gledaju ga deseci bivših premijera: muž, nerealizirani pjesnik, otac, lijevi bek, sin, stranački poslušnik, ljubavnik. Premijer se nagne bliže, da obuhvati sva sebe, svako svoje ja. Vidi oko ili obraz, vidi zalizak kose, a nekad ni to – samo neprepoznatljivi komadić boje kože, kao početak nečega čemu tek treba dati smisao, usaditi svrhu. Stoji tako zagledan u izlog, netko u prolazu dobaci – vandali jedni, sve buju razbili! – premijer se okrene i sa stakla nestane mozaik lica. Ostao je samo on, bivši premijer, koji popravi sako i nastavi postojati u Gajevoj.
* * *
Bivši premijer sanja vividan san: obukao je vjetrovku, uzeo štap i zaputio se do parka. U parku na klupicama okuplja se grupa šahista. Premijer sjeda prekoputa mladića bijele kose i povlači prvi potez. Mladić odgovara savršenim potezima; postaje jasno da će premijer izvući deblji kraj. Odjednom, oko njih se okupljaju tisuće kibicera, možda i četiri milijuna kibicera, polažu dlanove na premijerova ramena, leđa, lice, kao u nekoj molitvi, uglas mu govore koji je sljedeći potez. Od buke on ne razaznaje riječi, a sam dalje ne zna, a sam ne zna.
* * *
Bivši premijer naručuje mali makijato. Konobar mu donese šalicu, ljubazno kaže izvolite, premijer se smješka. Sjedi na terasi omiljenog kafića na sunčanu subotu. Ljudi su, barem neki, i dalje ljubazni prema njemu. Na tren ga preplavi osjećaj iz prošlog života, osjećaj ponosa, snage. Krišom pogleda oko sebe. Pa da, baš kako mu je psihijatar govorio: nitko ne upire prstom, nitko se ne došaptava.
Nije on još gotov, njegovo nasljeđe živi! A onda čuje konobara kako priča sa susjednim stolom i glas mu postane poznat; da, to je jedan od glasova koje čuje kroz cijevi! Ovaj se sinoć pohvalio
– a ja mu pljunem u kavu.
“Bivši premijer” je odlomak iz knjige “Šaptanje bankomatima i druge nježnosti”, koja će uskoro biti objavljena u izdanju Frakture. Autor knjige je Ivan Jozić, a ilustracije za knjigu radila je Vida Meić.
Ivan Jozić (1981., Zenica) diplomirani je ekonomist, autor zbirke priča “Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih”. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji. Priče su mu uvrštavane u više domaćih i regionalnih antologija i publikacija. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu sudjelovao kao jedan od predstavnika Hrvatske 2016. godine. Živi i radi u Zagrebu.
