Tramvaji ne voze pa hodam po sredini pruge kao kauboj. Šljunak je oštar, neugodan, osjećam kako mi probija potplate cipela i zabija se u kosti stopala. Kada mi dosadi, premjestim se na tračnice pa balansiram na čeličnoj gredi, kao cirkusant. Šine su previše udaljene da bi se moglo skakati s jedne na drugu, što me žalosti, ali ipak ću pokušati. Padnem li i napravim od sebe klauna, nitko mi se neće narugati.
Grad je moj i mogu raditi što poželim. S mrakom, čini se, započinje neslužbeni policijski sat, a veliko se izletište, u kakvo se Zagreb posljednjih tjedana pretvorio, u času pretvara u turobni, polurazrušeni grad u lockdownu. Eto što može učiniti Sunce.
Nema više loptanja s djecom, šetnje i rekreacije građana koji su u doba pandemije iznova otkrili gradske parkove. Na opustjeloj i potresom uništenoj Ilici srećem tek rijetke preostale prolaznike. Šeću nasred ceste kao po korzu, zaobilazeći pritom plastične kante za smeće koje služe kao držači policijskih traka kojima se osiguravaju zgrade.
Tih traka je mnogo uzduž ulice, i tako zavezane za kante izgledaju mi istodobno žalosno i prijeteće. Na izlogu zatvorenog dućana netko je ostavio poruku: NE PRILAZI, PADAJU CIGLE S KROVA. Tu i tamo, doista vrlo rijetko, neki automobil projuri ulicom, a šetači ga čuju dovoljno rano (grad u lockdownu gubi zvuk i mirise) da se sklone s puta i zađu pod trake. Kada nabrijani vozač umakne, korzo će opet biti njihov.
Mirisi su otišli sa zatvorenim kafićima, restoranima. Grad večeras ne miriše ni na što, a kada pogledam u svu tu šutu, ostavljenu na hrpama pred mnogim zagrebačkim haustorima, tada miriše na gradilište. Kada mi iza leđa, pak, iznenadno poput propuha, projuri biciklist-dostavljač, e tada grad miriše na Bangkok, ali to traje sekundu, možda dvije, pa nestaje s dostavljačem koji pedalira dalje u pustoš. Sinoć su, izgleda, baš svi naručivali azijsku kuhinju.
I Britanac je, kao i mnoge javne površine nakon potresa, pretvoren u parking. Ondje stoji parkirano pedesetak automobila, a ono malo ljudi što se još mota po vani, šeće između tih automobila na isti onaj način na koji subotom ujutro šeću između stolova kojekakvih izlagača i kolekcionara. Opušteno, bezbrižno, primjećujem da gotovo nitko više i ne nosi masku. Ne mogu reći zašto, ali one, u redovno doba šarene, životne cvjećarnice u ovako izmijenjenom ambijentu podsjećaju me na kakve zloguke, gusarske osmatračnice i mičem se odande.
Ali, gdje da idem?
Vratit ću se u Preradovićevu ulicu, tamo je uvijek bilo života. Putem, zateknem dvije djevojke kako sjede za stolom zatvorenog kafića u Bogovićevoj ulici. U pokušaju imitacije normalnog života izvukle su, valjda, odnekud dva stolca i stol, zatim bocu vina i prave staklene čaše, pa se sada ovdje časte i druže, upravo kao da pandemija nikad nije postala globalna tema. Prilazim, razumije se.
– Sklopile smo dogovor da srijedom obilazimo zatvorene kafiće. Dođemo sa svojom cugom pa izvučemo stolove, gdje se može. Gdje nema stolova, sjednemo na nešto u blizini. Na zidić, klupicu, nema veze. Onda točimo jedna drugoj i razgovaramo – govore mi djevojke, odjevene kao da su upravo izašle s kakve kazališne premijere, a sada im je eto preostalo popiti još kakvo piće prije negoli se zapute doma.
Preradovićeva ulica. Noćna kucavica grada. Ono što je nekad bila Masarykova sa svojim duhanskim putem, odnosno Bermudskim trokutom na liniji Kavkaz – Zvečka – Blato, danas je Preradovićeva ulica s Alcatrazom i Rockstarom, mjestima gdje završavaju izlasci u centru, i koja ostaju otvorena kada baš svi ostali zatvore svoja vrata.
Da ovo nije doba pandemije i da nije bilo nedavnog potresa, sada bi pedesetak, pa i više ljudi tu stajalo na pločniku i cesti te ispijalo pivo, nadvikujući se međusobno i pokušavajući si objasniti neke, u tom trenutku, krucijalne stvari. I promet bi zbog njih tekao otežano, a skupilo bi se tu poznatih i nepoznatih lica; kazalištaraca, likovnjaka, pisaca, fotografa i novinara, kao i glumaca te glumica koje su prethodno potjerali iz Kolaža u Amruševoj ulici, pa sada ovdje žicaju da im se proda još kakvo piće.
Umjesto svih tih ljudi, nailazim na kojekakve ograde i barikade zbog radova nakon potresa, zatim na dizalice i građevinske cijevi za šutu, koje plaze s krovova poput kakvih dugih jezičina. Kada bi mi barem mogle što reći! Ali, i ovdje je mrtva tišina. U Preradovićevoj ulici, grad najviše miriši na gradilište.
Đorđićevom ulicom, hodam u smjeru Džamije. Posljedice potresa vidljive su na svakom koraku. Tu srećem čovjeka s kamerom. Napokon poznato lice, jer to je Mario Mlakar, filmski redatelj. Čuo sam da obilazi grad i snima dokumentarac još otkako je započela pandemija, da bi mu film dobio neočekivan preokret s potresom.Na ulici sam od prvog dana kada je proglašena karantena. Bilo je brutalno svjedočiti transformaciji kroz koju je prošao grad od prvog dana pandemije, a onda se dogodio i potres. Ne znam kako da uopće to montiram, u kakav koncept da zaokružim taj materijal. Pa da gledam igrani film o pandemiji nakon koje dolazi potres, ocijenio bih ga dvojkom. Scenarij je sulud, kužiš – govori mi filmaš koji i večeras snima. Zatim komentira kako su se mnogi stanari nakon potresa odselili iz svojih domova u centru. Neki su to učinili zbog straha, drugi zbog realne nemogućnosti da se nakon potresa vrate u svoje stanove i zgrade, koje su proglašene neuporabljivima za život. Prozori na zgradama odaju da je to doista tako; u donjem gradu može se naići na zgrade u kojima nema upaljenog ni jednog jedinog svjetla, a na mnogima svijetle tek rijetki prozori. Slična je situacija i na Gornjem gradu, a mnogi stanari u centru i dalje nemaju plin te toplu vodu.
– Sada je sve još nekako normalnije, ljudi su se opustili, zaboravili možda i na taj potres, ali oni prvi dani nakon njega su bili čisti nadrealizam, pogotovo zbog te kombinacije pandemije i potresa. Grad je bio prazan. Imam snimke vrana koje proždiru golubove na centralnom trgu. Nema ljudi, nema smeća, nema hrane za njih. Izgladnjeli golubovi su se počeli pojavljivati i u dijelovima grada gdje ih nikad nisam vidio. Onaj čovjek koji ih je na trgu hranio svakog dana oko 16 sati očito je prestao dolaziti tijekom pandemije – prepričava Mlakar pa nastavlja o tome kako je, sluteći proglašenje opće karantene u Hrvatskoj, snimao posljednje normalne dane i večeri u gradu, pa i taj inače vibrantni Rockstar gdje su me ranije dočekale dizalice, ograde, popadale cigle i one građevinske cijevi nalik isplaženim jezicima. Nakon potresa, posvetio se snimanju vizure oštećenoga grada.
– Preradovićeva ulica se sasvim izmijenila. Mi tamo imamo naš kreativni hub, coworking prostor, i znamo ulicu napamet, znamo točno kako će disati i u koliko sati. Danas nema ničeg od toga, to je neki drugi prostor. Tu zadnju večer prije lockdowna, kada je sve već bilo jasno, snimao sam tih par posljednjih heroja koji su se okupili u Rockstaru, ali nije to bila tipična atmosfera tog mjesta. Svi su imali zabrinuta lica, bilo je jasno da se nešto ozbiljno događa. Nakon potresa, sve je poprimilo još luđu dimenziju. Što ću napraviti s materijalom, ne znam – govori Mlakar koji se, snimajući film, posebno fokusirao na uži centar grada, Cvjetni trg, Preradovićevu, Tkalču i prostor oko HNK, redom najživotnija mjesta u gradu koja tijekom čitave ove pandemije, pojačane potresom, ne nalikuju na sebe.
Trg bana Jelačića su, otkako je pandemije, zauzele skupine biciklista-dostavljača koje, svaka u svojim bojama i na svojoj strani trga, sjede s biciklima i odmjeravaju se, kao da iščekuju bike bolo meč koji će zaigrati na opustjelom trgu. Zapravo se odmaraju, uskoro će dalje u dostavu, ali to su doista jedini ljudi koje se ondje navečer može sresti, a kako su svi obilježeni bojama i drže te svoje bicikle, sve neodoljivo podsjeća na sportski susret.
Točan broj ljudi koji su se odselili s područja centra grada ne zna se. U medijima se može naići na spekulacije kako je riječ o čak 20.000 ljudi. Brojka je, prema riječima Petra Paradžika, predsjednika Vijeća Donji Grad, ipak preuveličana. Još je rano govoriti o svemu, statičari volonteri su i dalje na terenu, kao i službe te alpinisti koji i dalje čiste krovišta i saniraju uništene dimnjake, kojih je do sada u gradu skinuto više od tri i pol tisuće. Ono što se zna jest da je nakon potresa u Zagrebu bilo oštećeno 26.000 građevina, od čega 10.000 obiteljskih kuća.
Prema podacima Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, do proteklog vikenda bilo je pregledano oko jedanaest tisuća zgrada. Od tog broja, crvenu naljepnicu koja signalizira da zgrada nije sigurna, odnosno da je “neuporabljiva”, dobilo je 649 građevina. Onih sa žutom naljepnicom, koje trebaju detaljan pregled, jest 1285, a sa žutom koje trebaju hitne intervencije jest 1573.
– Može se reći da se odselio značajan broj ljudi, ali ne može se tvrditi točan broj. Mnogi ljudi ne moraju zbog lockdowna na posao, mogu raditi od bilo kuda, pa su otišli, pa se vrate, a neki su, naravno, otišli i zbog straha od novog potresa, i nisu se ni mogli vratiti u svoje stanove. Ne možemo imati službene podatke na osnovi ničega, čak niti preko Ureda za propusnice ne možete saznati tko je otišao, a tko se vratio, od 37 000 stanara Donjeg grada. Ali, prema iskustvu, mogu reći da je otišao znatan broj ljudi. Vidim to po praznim parkirnim mjestima i manjku automobila, kao i po tome da se stanari ne javljaju na parlafone kada im zvonim – rekao mi je Paradžik u telefonskom razgovoru, dodavši kako je bolje o tome ne govoriti, jer je poznato, kaže, da su lopovi operirali po Donjem gradu kratko nakon potresa kada se većina ljudi odande odselila, barem privremeno, pogotovo iz zgrada koje su bile označene crvenim naljepnicama. Mnoge obitelji završile su u privremenom smještaju u studentskom domu “Cvjetno naselje”, i još su tamo.
Evo me nazad na Trgu, onaj bike polo meč nikako da počne. Čujem glazbu iz smjera Ilice – jeftini zvuk igračke. Srećem uličnog svirača nasred opustjele ulice i častim ga s nekoliko kuna zbog tog neobičnog prizora. Nakon što je na plastičnoj frulici maestralno izveo Bacha, hvali se kako je jedini na svijetu koji ga može svirati na tom dječjem instrumentu kojega je, govori, platio deset eura.
– Dolazim iz Washingtona D.C.-a, živim inače u Leipzigu, a u Zagreb svraćam često, imam ovdje rodbinu. Ovaj put je posjet ispao malo dulji, jer u karanteni sam u Hotelu Ilica s još nekoliko stranaca otkako nas je zadesio ovaj virus – govori vremešni Danny u svojoj Ralph Lauren šilterici i s visoko podignutim nogavicama, odjeven kao po posljednjoj modi. U Europu se, kaže, zaljubio prije tridesetak godina i to baš u Leipzig, i baš zbog Bacha kojeg tako dobro izvodi na toj svojoj igrački. Trajno se preselio u Njemačku i posvetio glazbi te istraživanju Bacha, ali od svega mu je, kaže, najdraža ta plastična frulica.
Takav je soundtrack napuštene Ilice, otprilike oko deset sati navečer. Vrijedi prošetati, ali nije pretjerano reći kako i dalje treba biti na oprezu. Ostaci cigli, crepova i građevinske šute koji, trideset dana nakon potresa, i dalje stoje na glavnoj gradskoj ulici, ma koliko bili uredno posloženi, teško navode na drugačiji zaključak. Ne pomažu ni porušena pročelja zgrada, policijske trake, visoke ograde i pod ulice zamrljan pijeskom i prašinom, kao da se jutros dogodio onaj potres. Ovaj grad je teško ranjen, i drugi put kada budem šetao njegovim ulicama, razmislit ću o tome da stavim onu žutu zaštitnu kacigu na glavu.
Objavljeno 25. travnja 2020. u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista
Vid Barić (Rijeka, 1988.) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radi kao novinar Jutarnjeg lista. Autor je zbirke satiričnih priča Fiumanski, opet lažeš (Shura publikacije, 2020.) Dobitnik je nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (Tajna podravskog dobročinitelja, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018.) Piše prozu i novinske tekstove, s posebnim interesom za reportažu. Nekadašnji je profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova kao član međunarodnog kolektiva YOUGOFIRST.
