Na dalekom jadranskom otoku Visu, gotovo na pola puta do Italije, nalazilo se jedno od najvažnijih vojnih uporišta u Jugoslaviji. Tamo je, između ostaloga, sagrađeno nekoliko skladišta za rakete, podzemnih parkirališta za raketne bacače, koja su bila tolika da se moralo ukloniti i ponovo nasuti čitava brda, radarskih i komunikacijskih čvorišta i jedno atomsko sklonište. Atomsko sklonište bilo je sagrađeno duboko u brdu i trebalo je moći izdržati nuklearni napad u neposrednoj blizini. U stvarnosti bi vjerojatno čitav otok Vis potonuo ili se pretvorio u prašinu da ga je pogodila atomska bomba. No malo je koga na takvu vojnom uporištu zanimala stvarnost. Na otoku su se vjerojatno najviše bavili provođenjem vježbi i priprema i zabavljanjem vojnika, da im ne bi pale na pamet glupe ideje. Sve i kada potencijalne atomske bombe ne bi pogodile sȃm otok, već, primjerice, sljedeći veliki grad Split, pojavilo bi se pitanje smislenosti takvoga objekta. Jer čak i da osoba preživi eksploziju, najprije bi morala stići na otok Vis – putovanje brodom nakon takva udara zasigurno bi bilo teško i opasno. Vjerojatniji bi bio let helikopterom ili zrakoplovom, ali aerodrom na Visu uvijek je bio u lošu stanju. Recimo da je atomska bomba pogodila Split, a veliki maršal Tito u tom se trenutku nalazio u Jugoslaviji, na jednom od susjednih otoka, u jednoj od svojih mnogih rezidencija na tom području. U trenutku kada bi se našao toliko blizu da može stići na Vis, već bi bio mrtav ili značajno ozračen. Da se pak zatekao dovoljno daleko od mjesta napada da preživi i ostane zdrav, više ne bi postojao razlog za odlazak u područje opasnosti ili u udaljeno sklonište. Preuveličano rečeno: da bi se sklonište moglo smisleno iskoristiti, trebalo bi stalno boraviti u njemu. Ispod mnogobrojnih slojeva kamena i dodatnih betonskih zidova, koje su nalili u ulaze i izlaze da zračenje ne bi moglo prodrijeti, na desetine ljudi, ako ne i stotine, mogli su se sakriti i preživjeti. Koliko dugo, predmet je špekulacija. Dugački hodnici – najdulji među njima dugačak je otprilike 700 metara – između malenih spavaonica i skladišta za streljivo te oružarnica bili su uski, čak je i jedina stambena jedinica, Titov „apartman“, bila vrlo malena; njegova spavaća soba bila je veličine samo tri puta tri metra, a atomsko sjedište zapovjedništva stoga je bilo otprilike veličine kao klasičan bečki stan u komunalnom stambenom kompleksu vremena između dvaju ratova i nakon njih.
Čak i u slučaju savršena nuklearnog napada, kada bi, dakle, Tito u istom trenutku, u kojem bi bomba sletjela, već bio u skloništu na razgledavanju ili uređivanju stana, ili bi izdavao zapovijedi, ili radio što već neki general radi u skloništu, čak i u tom slučaju konstrukcija ostavlja mnoga otvorena pitanja. Primjerice: što dolazi nakon eksplozije? O neusporedivo razornoj sili atomskih bombi Jugoslavenska armija saznala je najkasnije nakon 1945. Također, dinamike hladnog rata i dio koji se odnosi na mutual assured destruction zasigurno nisu mogli promaknuti jednoj od najvećih vojski i jednom od najpametnijih zapovjednika. Da je Tito u svojem skloništu preživio nuklearni napad, ali sve je drugo sravnjeno sa zemljom – otoci, Hrvatska, čitava Jugoslavija: što bi se tada dogodilo? Što bi uslijedilo nakon preživljavanja? Što je general bez onih nad kojima generalizira?
Isti problem imali su svi predsjednici/predsjednice, diktatori/diktatorice, generali/generalice (češće sinonimi nego što bi većini ljudi bilo drago), koji su se bili opremili za svaki slučaj. Što bi uslijedilo nakon što bi se spasili? Ne bi mogli ostati u svojim skloništima beskrajno dugo, svakoj zalihi namirnica jednom dođe kraj. Tada bi postojale još samo dvije mogućnosti: izići iz skloništa, zateći se na zemlji koja je nakon svjetskog atomskog rata potpuno jalova, pa rasuti po čitavu svijetu, kao što je sa skloništima za poglavare zemalja obično slučaj, izolirani, svatko za sebe, ostatak svojega vjerojatno još kratkog života promatrati što su učinili. Ili bi nakon nekog vremena izišli iz skloništa i vidjeli da nije uništen svijet, već samo njihova zemlja. U tom slučaju bilo bi jasno kao dan da se od početka radilo samo o njima samima. I to bi možda bila primjerena kazna. Dobrim vođama nisu potrebna skloništa.
Olja Alvir
Sa njemačkoga prevela Stjepanka Pranjković
Olja Alvir autorica je i prevoditeljica. U raznim je publikacijama objavila eseje i kraće prozne tekstove o kulturološkim temama te temama migracijske politike. Pjesmom Pomelo pobijedila je 2021. na književnom natječaju wirsindlesenswert u Grazu; otad objavljuje poeziju – u Austriji u časopisima Perspektive, Mosaik, apostrophe, u SAD-u u časopisima Olney i Kenyon Review. Autorske rezidencije u Splitu i Zagrebu. Njezin debitantski roman Kein Meer (Bez mora) objavio je bečki izdavač zaglossus. Njezina prva zbirka pjesama, Spielfeld/Špilfeld/Playground, trojezična je (DE/EN/HR) i objavljena 2022. godine.
