Što više guli taj krompir, čini joj se da ga ima sve više. U početku je bilo zanimljivo, pokušavala je oguliti cijeli krompir u jednom potezu, tako da bi joj ostala jedna jedina krhka spirala od ljuske. Ali poslije deset i više oguljenih, više nije bilo važno. Mora da su joj dali najtuplji nožić koji su našli. Umjesto da joj ide sve brže i bolje, Jelena usporava. Krompiri su sve lošiji, puni crnih tačaka koje mora posebno izdubiti. Ljuske padaju u prljavu gajbu između njenih nogu. Oguljeni krompir ostavlja u plastični lavor s vodom. I tako u nedogled. Pretvaranje nejestivog u jestivo.
U velikoj kuhinji strine Zdravke samo povremeno nastane tišina. Žene zaćute istovremeno i onda Jelena čuje samo sjeckanje, rendanje, kuckanje šeflji o šerpe, prštanje povrća na vrelom ulju, otvaranje i zatvaranje teških vrata zemljane pećnice. Ali to traje sasvim kratko, ne stigne oguliti ni pola krompira prije nego neka od žena nešto kaže. Jelena ima tajnu igru – pokušava završiti cijeli krompir u tom intervalu tišine. Mora biti brza. Ali nikad joj ne pođe za rukom, neko uvijek nešto kaže. Strina obriše znojno čelo svojom debelom podlakticom, oštrica velikog noža zabljesne na tren visoko gore, onda mrdne kecelju lijevo-desno ispod teških sisa, uzdahne duboko i nadoveže se na priču:
– Al’ nije ti ona nešto ni dolaz’la kod nas. Onda jedared, nos’la nam sir i kajmak. Jednom il’ dvaput. Jedva dvije riječi prozbor’le. Nije joj ni sir bio nešto, da ti pra’o kažem.
– Bome, ja je vid’la kod tebe lani, stalno ti je sjed’la.
– Ma, đe sjed’la? Kod mene?
– Tamo ispre’ kuće. Divan’le ste nešto. Ja vid’la.
– Joj bože tebe, Ljub’ce, nedokazna si k’o magare. Kad sam ja divan’la ispre’ kuće? Ko da nemam pametnija posla nego razglabat’ na ul’ci sa svakom fukarom koja prođe…
– A dobro, nije Milena bila fukara… Nemoj tako, Zdravka, kaže Jelenina mama dok valja tijesto. Ona ima najtanje ruke, tako da se Jeleni čini kako će joj one dvije kugle iskočiti iz laktova ako malo jače pritisne oklagiju. Ali svi znaju da su njene pite najbolje. Jelena je zbog toga ponosna na mamu. To je zbog tijesta, rekla joj je jednom. Ne treba pametovati previše s tijestom. Nisam ja tu nikakavu toplu vodu izmislila. Ali Jelena je ipak srećna što su njihove pite najukusnije. To je jedino naj koje im je preostalo u selu i ne misli ga se tek tako odreći.
– Ma, đe nije, kaže ujna Radojka i nalijepi šaku mljevenog mesa i riže na list kupusa. Jelena se uvijek mora dobro skoncentrisati da bi je čula. Ujna Radojka kao da nema vazduha u plućima. Kao da nema ni pluća, zapravo. Kao da u njoj živi kakva majušna ptica, pa je onda ujna mora pritisnuti mišićima i kostima kako bi pustila glasa.
– Sjećaš li se kad je došla? U onoj nekoj haljinet’ni s cvjetovima? Gospode bože, ja u životu ništa čak’rastije vid’la nisam.
– Je’ vala… I imala minival. Sva se ufrkala k’o ovca.
– Cvjetna halj’na, a dolje vunene čarape. Pa, jeb’o ga otac, je l’ ti konj pr’no u oko?, kaže strina Zdravka glasno, a na to se cijela kuhinja zasmije. Strina uvijek to govori – ako ne čuješ, konj ti je prdnuo u uvo, ako ne vidiš – u oko. Ako kažeš neku lošu riječ, nešto što djeca ne smiju reći, onda te opali po glavi i pita je li ti konj prdnuo u usta. I svi se uvijek smiju. Jeleni strina Zdravka nije naročito smiješna. Ponekad joj se čini da se druge žene plaše strine, jer je velika i glasna i rodila je četiri sina. To je važno – roditi sinove. Iznijeti, tako kaže strina Zdravka. Tako je rekla i kad je Kata izgubila trudnoću. Jelena će se uvijek sjećati krvi na priglavkama snajke Kate. Bile su same. Jelena, Kata i beba u Katinom stomaku. Čistile su mahune. Pun lavor mahuna. Ali nije joj bilo teško raditi kad je tu Kata. Voljela je slušati njene priče o velegradu i kako se tamo uveče upale svjetla, a u velikim zgradama ima metalna kutija u kojoj stisneš dugme i ideš gore-dolje. Onda je Kata ustala i krv se prosula ispod suknje na bijele priglavke. Jelena je prva vidjela šta se desilo. A Kata je vidjela Jelenin strah i shvatila šta se dogodilo prije nego što je ugledala krv. Poslije je doktor iz njene utrobe izvukao mrtvog dječaka i onda je u kuću ušla tišina i ostala dugo. Žene su dolazile samo do dvorišta, kao mačke lutalice, i ispitivale Jeleninu majku o svemu. Kako snajka? Može li ustati? Ponekad bi pogledale gore, ka Katinom prozoru, sa strahom u očima, kao da će nesreća da izleti iz kuće i ugrize ih. Govorile su tiho, ali sve se ipak čulo i u kući. Šaputale su kako je Kata često sjedila prekrštenih nogu, kako nije htjela piti mlijeko, kako je jednom ostavila veš vani da prenoći… A strina Zdravka je ušla u kuću, umočila kocku šećera u kafu i, prije nego što ju je stavila u usta, rekla da ne može svako iznijeti muško dijete. Snajka Kata više nikada nije pričala sa strinom poslije toga. Bila je uljudna, napravila bi joj kafu i poslužila je kad god bi strina došla u goste, ali bi onda odlazila u kuhinju ili u sobu i ostavila starije žene same. Jeleni nije jasno šta je to tačno potrebno da se rodi muško dijete. Strina je debela, možda je mislila na to? Ali i Jelenina mama je rodila sina, a tanka je kao vlat trave.
– Ja sam čula da joj je majka Vlahinja, kaže komšinica Duša i premaže oblatnu slatkom, ljepljivom smjesom.
– Milenina?
– Da. Odozgo negdje. Iz Istočne Srbije.
Kuhinju ispuni nervozna tišina. Ujna Radojka na trenutak prestade motati sarmu, brzo se prekrsti, a onda istim prstima izvadi novu lopticu mesa i riže iz plastične kese. Prvi put danas Jelena je uspjela oguliti cijeli krompir u tišini.
– Odakle ti to?, upita strina Zdravka i tad kao da su sve žene odahnule – čekale su da neko drugi prekine tišinu.
– Rek’o mi moj Rade. Otac joj je odavde, pored Prijedora, ali ženu je dovukao iz neke vukojebine gore.
– Bome, to nam je prećutala…
– Ko zna šta je ta još prećutala…, reče Duša i stisnu usne, kao da se boji šta bi još moglo izaći odatle bez njene želje.
– Nemojte pred djecom, komšinice, prosikće Jelenina mama. Djevojčice na to razmijene saučesničke poglede – do tog trenutka nisu bile svjesne da su žene govorile o nečemu zabranjenom. Mogu su samo slušati i pogađati, nema prilike za razgovor jer su ih majke razdvojile na različite krajeve kuhinje. Tu su, osim Jelene, još tri djevojčice, svaka sa svojim povrćem. Radojkina razroka ćerka čisti i sjecka mrkvu. Svako malo odgrize komad, a Jelena joj zavidi na tome – muka joj je od krompira, a Radojkina mrkva je najslađa. Druge dvije djevojčice su nešto starije od Jelene, imaju dvanaest i trinaest godina, i prištava blijeda lica uokvirena tankim pletenicama. To su ćerke komšinice Duše. One se uvijek drže jedna druge, toliko da se Jeleni čini kako su jedno dvoglavo biće s četiri crne pletenice. Nikada ništa ne govore, ali rade vrijedno i na selu se uvijek priča o tome kako Duša ima šest dobrih ruku. Ružne su k’o đavoli, strina Zdravka često kaže komšinici iza leđa, ali njihovi muževi nikad neće biti ni gladni, ni prljavi, a to je najvažnije. Jeleni Dušine ćerke idu na živce jer podižu očekivanja za sve druge djevojčice u selu. U poređenju s njima, Jelena je uvijek ljenčuga, mada stvarno pomaže mami oko svega. Njima su namjerno prepustili da prave čokoladne kuglice s rumom – jer Dušine ćerke neće zabušavati, niti će krišom jesti slatku smjesu iz šerpe. Jelena je ljuta što je od svih ukusnih poslova ona morala dobiti baš najdosadniji.
– Pričala je meni Lamija za to…, čuje se s drugog kraja kuhinje. Našli su joj svašta u kući.
– Kod Milene?
– Da, kad su je žene o'šle spremit’.
– Ma, to su bapske priče…
– Jesu, matere mi, bila Lamija dolje. I moja Bilja. Vidjele svojim oč’ma.
– Šta? Šta?
– Lamija je u kredencu našla teglu s dlakama i zubima.
Na ovo sve žene stadoše – šeflje se zaustaviše u šerpama, masni prsti ostaše nepomično ležati na razvijenim jufkama, samo još Dušine ćerke vrijedno vrte kuglice među dlanovima. Radojka se opet poče krstiti, s komadićem mljevenog mesa između tri prsta. I Strina Zdravka se prekrsti i izusti – Gospode Bože, smiluj se.
– Treba poslat’ hodžu u tu kuću…
– Ajde, molim te, Dušo…
– Kad vam ka’em, ono tamo nisu čista posla.
– Bio je Pop Milenko dolje prije sahrane…
– Aman, ženo, bolan, nije se s tim zajebavat… To samo hodža može da skine.
– Nemojte pred djecom, ponovi Jelenina mama. Umotala je već dvije sirnice i ugurala ih u nauljen pleh prije nego je počela slagati treću. Jelena pomisli kako će sve ovo oko nje – pite, supa, krompir, meso, sarma, povrće, voće, kolači, kuglice od čokolade i ruma, turšija… sve će to nestati. Doći će selo i pojesti svu tu hranu. Žene i dalje pričaju o pokojnoj Mileni. Prave grimase, mrmljaju sebi u bradu, rijetko uopšte podignu pogled s posla, tako da se čini kao da svaka priča sama sa sobom. Jelena gleda kako riječi izlaze iz strine, ujne, mame, snajki i komšinica. Vidi kako te riječi prolaze kroz loše i iskrivljene zube, kroz prostor između jedinica u glavi strine Zdravke, kroz rupu Radojkine isturene čeljusti. Riječi padaju u mljeveno meso i lijepe se u rižu, a ujna ih potom mota u savršene zelene sarmice. Riječi se šire po Dušinim oblatnama i upadaju u izdubljene kvadratiće u tijestu. Riječi se premazuju preko sirnica i zeljanica Jelenine majke, žute od razlivenog žumanjka. Riječi se tope u velikoj šerpi strine Zdravke i uvlače između kosti i raskuhanog pilećeg mesa, motaju se u nakvašene listove celera i peršuna, ulaze u debele, razmekšane mrkve. Poslije će Jelenin brat, Jelenin otac, Zdravkin muž i njena četiri sina i unuci, Radojkin muž, Dušin muž, i svi ostali muževi i sinovi jesti sve te umotane, naslagane, urolane, ukiseljene, nakvašane, prepečene, skuvane riječi i neće imati pojma.
– Meni je Bilja pričala da je Slavko mislio ženit’ neku malu iz Potočana.
– Prije Milene?
– Da. Bili vjereni i sve.
– Svašta bože… Ja prvi put čujem za to. Slavko i Milena su se zabavljali bar godinu dana prije svadbe.
– E, zabavljali, zabavljali… Lijepo ga je ona zabavila kad je zaboravio na tu malu iz Potočana.
– Pa šta sad? Čovjek je sebi odabrao. Nije ga niko tjer’o ni na šta.
– Bome, tako ni pokojnog Manojla nisu tjerali, pa mu je ona rospija rasturila brak… Kako se zvala… Dolaz’la im svaki dan, kažu da mu je ukrala košulju iz kuće i poslije od nje pravila…
– Nemojte pred djecom.
– Nebitno, ja samo kažem. Muško je glupo, lako je to obrlatit. A Milena je bila pametna.
– Nisu tu bila čista posla. Bog ju je kaznio s onim djetetom.
– Nemoj tako, Ljub’ce.
– Ja samo ka’em kako jest. Bab’ca Mara kad u nesvijest nije pala. K’o da je đavola izvukla iz nje, tol’ko se prepala.
Žene se ponovo krste, a ujna Radojka triput pljune ispred sebe, u kiseli kupus.
– Je l’ de ona ono rođena s košuljicom?
– Milenina mala? To su bile priče…
– Nisu priče, bila je Bilja kuma Marinoj ćerki, sve joj ova ispričala.
– Bože pomozi…
– Ko zna šta bi od nje bilo da je poživjela… Nekad se dobri Bog smiluje na nakaze pa ih rano uzme sebi.
– Meni je bilo žao Milene. Nije ona bila dobro poslije toga.
– Ih, žao… Nije ni prva ni zadnja kojoj je dijete umrlo. Eno ti Amre, dvoje sahranila. Pa opet pozdravi kad joj prođeš pored kuće, dođe na kafu, pripomogne kad štogod treba.
Jelena drži u ruci veliki krompir i misli na malu Dijanu, Mileninu ćerku, koju su sahranili iza kuće, ispod jabuke, nekrštenu. Milena je ipak napravila mali krst od dvije daske i zabila ga u zemlju. Poslije su po tom malom grobu padale zrele jabučice, neke bi tamo i strunule, raspale se, a Jelena je pomislila kako to Milena i dalje hrani mrtvu Dijanu. Poslije toga, više nigdje nije išla. Izašla bi u dvorište da okači veš ili pokupi voće, ali nije se nikome javljala. Uskoro su i žene prestale da pozdravljaju kad su prolazile pored njene kuće. Još joj je samo Kata ponekad nosila jaja. Strina Zdravka i ujna Radojka ispitivale su je poslije o svemu. Je li rekla štogod? Je li je makar počastila nečim? Kakva joj je kuća, čisti li? Ali Kata nije mnogo pričala. Samo bi slegnula ramenima i otišla dalje za svojim poslom.
Jelena je samo jednom vidjela malu Dijanu prije nego što je novorođenče umrlo. Milenina ju je bila obukla u čisto bijelo odjelce, a Jeleni je ta bjelina bila toliko nevjerovatna, da nije mnogo ni razmišljala o dubokom procjepu na bebinoj gornjoj usni. Zašto njena košulja nikad nije tako bijela? Zašto joj je podsuknja žuta? Bila je ljubomorna na Mileninu ćerku s nakaznim licem, a onda, kada je mala Dijana umrla, Jelena je imala osjećaj krivice. Šta ako ju je ona nekako urekla svojom zavišću? Šta ako Dijanin duh ostane tamo, u šumi iza kuće, u savršenoj bijeloj haljinici?
– Ja samo kažem, nastavi Jelenina mama pažljivim tonom, kao da razgovara s nedokaznom sirnicom kojoj polako treba objasniti stvari. Nije lako kad sahraniš dijete, normalno je da je žena bila van sebe poslije toga.
Svako malo mama baci pogled na Jelenu. A Jelena poznaje njene poglede. Ovo nije provjeravanje posla i oljuštenog krompira. Majčine oči kao da joj govore da ne sluša ono što je se ne tiče. Kao da je ljuta što je svom djetetu rodila uši. A šta Jelena da radi? Nije ona kriva što nije mutava kao Dušine ćerke.
– I ja kažem, odgovara Zdravka dok sjecka peršun, da nije bila sama. Da se meni obrat’la, da je zatraž’la bilo kakvu pomoć, ja bi’ joj pomogla k’o da mi je najrođenija. Evo, reci Radojka, bi’ li tako bilo?
– Bilo bi… Bilo bi…, odgovara Radojka, ponosna što ju je Zdravka unaprijedila u svjedokinju.
– A zajebano je to…, dodaje Ljubica, sramota tražit’ pomoć kad ne znaš ni čije je…
– Ljubice! Nemoj pred djecom, pobogu ženo! – Jelenina mama po prvi put podiže glas i odlijepi oči od pita. Onda ljutito pogleda ka Jeleni koja predano gleda u krompir i pravi se da ne ništa ne čuje.
– E vala možda i trebaju čut’! Nisu ni one više male… Možda nešto i nauče. Pa se neće okolo vući s kojekakvima i poslije se čistit’ u kuhinji…
– Zdravka!
– Eh, Zdravka, nemoj ovo, Zdravka, nemoj ono, a poslije kad je belaj, dođi Zdravka, pomaži…
Jeleni nije jasno zašto bi se neko čistio u kuhinji i od čega. Jasno joj je samo da je u pitanju neka sramota, vidi to na majčinom licu. A sramota uvijek ima neke veze s onim između nogu i s muškarcima koji su tu nešto petljali. Milena je izgledala čisto kad su je sahranili. Ležala je u maloj sobi iza kuhinje, na čistoj posteljini. Niko je nije posebno gledao, ni gosti, ni njen muž, Slavko, blijed i umoran u ćošku. Čak je ni sveštenik koji joj je poslije pjevao iznad glave nije pošteno pogledao. Jedino je Jelena zurila u to mlado, mršavo lice žene koja je i dalje bila tu, među njima, mogla ju je dodirnuti da je htjela. Izgledala je toliko spokojno, da se činilo nekulturnim ometati je, prebacivati je u kovčeg, pa u zemlju. Njen spokoj bio je duboko intiman, samo njen. Kad su je podigli, Jelena je pomislila kako će se probuditi i iznenaditi, možda malo i posramiti što su je svi gledali. Mada je Jeleni bilo jasno da se Milena neće probuditi. Milena neće više ništa. Nikad.
– Jadni Slavko, zakuka Radojka i pogleda tužno u sarmicu u svojim rukama, kao da je to Slavko – malen i umotan u kupus.
– Ni kriv ni dužan…
– Bog ga je za nešto kaznio…
– A nije on mogao znat’… Muško je glupo. Dođe ti ona sva nafrkana u onim cvjetov’ma… Pitaj ti boga s kim je sve…
– Ja mislim da je bilo njegovo…
– Pa što bi se išla čistit’ ako je njegovo, jedno su već sahran’li…
– Zdravka, dosta više…
Strina po prvi put ispusti sve iz ruku i pogleda u Jeleninu mamu. Druge žene i dalje mijese, pune, sjeckaju, miješaju, iako je vazduh najednom postao tvrd, kiselkast.
– E vala moja je kuh’nja, a u mojoj kuh’nji mogu da pričam šta god mi pa’ne na pamet. Ako ti nije pravo, znaš gdje je izlaz, ima posla i po kući.
Jelena osjeti nalet sramote kako joj prži po obrazima. Najednom joj je teško držati nožić u šaci. Ne smije pogledati u majku, biće ljuta ako vidi da je Jelena to čula.
– O, draga Zdravka, pobogu, samo kažem da ima ljepših tema… Ne moraju djeca sve slušati, poslije im gluposti padaju na pamet, boje se i ovna i govna…
Dok to govori, pokazuje masnom rukom na Radojkinu i Dušine ćerke, ne bi li dobila odobravanje drugih majki, ali ove je ne gledaju. Niko je ne gleda osim Zdravke.
– I treba da se boje. Ako neće da završe k’o ona jadnica. Il’ je tvoja ćerka nekakva princeza koju niko nikad neće taknut? Njoj se to neće desit’? Ona je posebna?
– Dobro, ja samo kažem…
– Samo kažem, samo kažem. Poslije ćeš meni doći na vrata, k’o i uvijek.
– Ne kažem ja, Zdravka, ti si nam hiljadu puta pomogla…
– Pomogla, jašta nego pomogla…
– Samo… prilika je svečana… Muka mi više slušati o Mileni…
– Muka. I meni je muka od svega što dovlače u ovo selo. Ne može proć’ ni god’na dana bez nekog belaja. Hvala Bogu, Dušo, na ovim tvojim anđelima. Sam Bog ih je poslao.
Duša se na to osmijehne i pogleda u svoje ćerke, koje i dalje vrijedno rade, kao da nisu ni shvatile da je komentar bio upućen njima. Radojkina ćerka je previše mala da bi uopšte shvatila kako je isključena iz komplimenta. Ali Jelena je ljuta. Ogulila je pun lavor krompira. Nema na njemu ni tačkice. Poslije će taj krompir završiti u makar tri različita jela. Neko ga neće ni primijetiti u francuskoj salati, neko će ga halapljivo gutati uz meso, drugi će ga ponijeti kući u malim okruglim pitama… A niko neće znati da je sav taj krompir došao od Jeleninih ruku. Niko to nikome neće reći, svakako ne Zdravka.
– Hoćemo tikvenjaču slaganu ili da motam? – pita Jelenina mama i posmatra razvijenu jufku ispred sebe, kao da se radi o neizmjerno važnom zadatku koji samo ona može izvesti.
– Smotaj u pužiće, pa da poslije ne moram sjeći…, kaže Zdravka.
Jelenina mama na to klimne glavom par puta, ozbiljna kao sveštenik koji se priprema za liturgiju. Spasila se. Mogu da joj traže kakvu god pitu žele, ona će je velikodušno napraviti. Podijeliće s njima svoj dar. Neće joj to biti teško. Već je smotala zeljanicu i sirnicu. Sad će očas posla spremiti tikvenjaču. Na kraju će uzeti nekoliko krompira koje je Jelena ogulila, isjeckati ih, začiniti i napraviti krompirušu. I, šta god da se desi, Jelena zna da će to biti najbolja pita na selu.
