Prošlo je trinaest godina otkako ti je dječak iz razreda zabio olovku u dlan. Komadić grafita odlomio se i nastavio lutati tkivom. Grafitna podmornica vrebala je ispod površine, napinjala ti kožu. Sitna siva podmornica, podsjetnik na odjeću i prste umrljane kredom. Nije te taj dan pratio kući, njegovi koraci nisu harmonizirano škripali snijegom zajedno s tvojima. Idući ti se dan ispričao, idući ga tjedan nije bilo u klupi ispred tvoje. Odselio se nekoliko kvartova dalje, krenuo u drugu školu. Kad si bila mala, takva je udaljenost bila golema, nekoliko betonskih oceana nalazilo se između vas. Ostala si sama u utrobi pravokutnog kita, ostala si sama, ti i tvoja krhotinica.
Prošlo je, dakle, više od trinaest godina i sjedila si na podu u prijateljičinom stanu. S vama je još nekoliko ljudi s faksa. Zidove stana krasili su tlocrti gradova u kojima prijateljica još nije bila. Jednom kad bi otputovala u jedan od njih, skinula bi tlocrt sa zida. U jednoj ruci ti je ljepljiva čaša puna gustog, smeđeg likera, čini ti se od smokve, u drugoj kvrgava, loše smotana cigareta. Razgovarate o prošlotjednim predavanjima, svi misle kako su predivni i pametni, tebi misli svako malo odlutaju na tlocrte. Od svih tih obješenih gradova najviše te privlači Porto, oduvijek su te nekako privlačile luke, ne toliko to što su nudile mogućnost bijega koliko osjećaj tranzita koji je ipak bio življi nego onaj koji se nalazio u sterilnom sivilu aerodroma. Nedavno si, štoviše, poslala prijavnicu da jedan semestar odradiš tamo.
Tvojoj prijateljici prilazi tebi nepoznata djevojka, pita je može li njezin dečko doći, na što tvoja prijateljica odgovara da može. Zatim je upita je li njezin dečko single na što obje prasnu u smijeh.
Tulum se nastavio, krenuo se kovitlati, svakom si čašom bivala sve slobodnijom. Trznula si se i shvatila da čekaš pred WC-om već nekoliko minuta. Iznutra nije dopiralo ni žuborenje ni nasilni zvukovi povlačenja nosnica. Ušla si i nekoliko si trenutaka po hrapavom zidu tražila prekidač za svjetlo. Uskoro si odustala i nesigurno zakoračila u mrak. Nekako si napipala put do školjke i sjela. Pokušala si natjerati oči da se priviknu na mrak, ali nije išlo. Oko tebe kao da se nalazio bezdan, potpuna odsutnost svjetlosti. Mlaz je bio isprekidan, Morseov kod mokraće i vode, poruka nesuvisla, mačka koja tapka tipkovnicom.
Svjetlost je pljusnula po tebi, skupila si noge i vrisnula kako je zauzeto. Silueta na vratima stajala je tako, činilo ti se nekoliko sekundi, prije negoli se povukla i usisala svu svjetlost za sobom. Nedugo nakon ustala si, obrisala se, oprala ruke i izašla. Silueta, momak u ranim dvadesetima, i dalje je čekao svoj red.
– Oprosti – rekao je, tebi se vid i dalje prilagođavao svjetlosti, ljubičasti geometrijski likovi plesali su ti pred očima zbog maloprijašnjeg nenadanog bljeska.
– Ništa – iz nekog si razloga zastala, kao da imate o čemu razgovarati. Kimnula si i pošla nazad prijateljicama – Vidimo se.
– Ej, si ti Marina?
Osvrnula si se – Da, jesam – zaškiljila si se i zatim raširila oči, vid ti se kristalizirao, stvarnost je opet bila u HD-u.
– Ne znam sjećaš li me se – već je krenuo prema vratima – Igor, išli smo skupa u osnovnu.
– Pa da, ajme, čovječe, otkad te nisam vidjela, pa kako si?
– Eto, ide, vikend, ovo-ono.
Da, kužim.
– Daj, ajde da se čujemo, odemo na neko pivo.
– Može, da.
Izmijenili ste brojeve uz vjerojatno lažno obećanje da se zaista čujete. Znala si da se to neće dogoditi, uostalom, školske klupe i krhotinica u tvom dlanu vjerojatno su bile jedine poveznice, a nisi imala naviku viđati se s kolegama sa školskog igrališta. Dani gumi-gumija bili su iza vas, sigurna si da nemate ništa zajedničkoga, pik-pak za tebe.
Svakim satom bilo vas je sve manje, prije nego što su on i njegova djevojka otišli još jednom je ponovio kako ćete cimnuti. Kimnula si i rekla da može. Idući si dan primila poruku.
*
– Zadnji put kad sam te vidio, nebo se bilo ljuštilo danima – rekao ti je i mahnuo konobaru.
– Molim?
– Padao je snijeg – konobar vam je prišao – Gin tonic – rekao je i pogledao te.
– Ovaj, produžena u velikoj šalici – odgovorila si.
– Ma daj, ajde, nemreš mi pit kavu ak ja naručim gin tonic.
Slegnula si ramenima – Zašto ne?
– Pogledaj, divan je dan – teatralno je pokazao oko sebe.
– Hajde, dobro, može gin tonic.
– To je to – zavalio se u stolac.
Dva sata kasnije rekla si mu kako ćete popiti još samo jedno piće. Jedan sat nakon toga zvala ga je djevojka i rekao joj je da je na cugi s frendovima s faksa i da će doći kasnije. Sat i pol kasnije rekao ti je kako si nevjerojatno nesigurna.
– Zašto to kažeš?
– Kladim se da si jedna od onih osoba koja čita uputstvo za juhu iz vrećice iako se to sranje realno samo izlije u kipuću vodu i promiješa nekoliko puta.
– Dobro, ali što te navelo da to kažeš?
– Intuiziran sam.
– Misliš: intuitivan?
– Mahnuo je rukom – Dođe na isto nakon desetak gin tonica.
*
Navlačila si odjeću, on je i dalje ležao gol, znoj je gotovo pa svjetlucao na njegovim crnim dlakama. Disao je duboko i polako.
– Ne moraš odmah ići – rekao je stropu.
– Zakasnit ću na faks – vezala si žnirance – A i nisam sigurna koliko bi tvoja cura ovo cijenila.
– Cura je iznimno jaka riječ.
– Nego što je?
– Ne znam, Englezi imaju riječ „lover“, prijevod na naški i nije nešto primjenjiv.
– Aha, a zna li ona da je tvoja ljubavnica? Pardon, „lover“.
– Hajde, siguran sam da možemo smisliti nešto zanimljivije od odlaska na predavanje.
Prestala si vezati tenisicu. Pomaknuo se u tvom smjeru. Ti si se u njegovom.
*
Nakon jedanaestog puta što ste se vidjeli, odlučili ste da se zaljubljeni. On je u međuvremenu ostavio curu i odustao od faksa. Zaposlio se. Prvo u skladištu, zatim u call centru gdje je po cijele dane slušao histerične Britance kako plaču zbog ovoga ili onoga. Prešutno si preselila kod njega, u sasvim zgodno uređenu mansardu, nije ni primijetio tvoju postepenu invaziju dok nije bilo prekasno. Tvoja je četkica za zube bila tamo. Četkica boje trenirki istočnoeuropskih Olimpijaca. Četkica, tvoj barjak koji bode Mjesečevu koru.
Sanjala si kako te tetovira šestarom. Kožom ti je iscrtavao raskošne, začudne vijuge i arabeske, govorio je kako je to tlocrt grada u koji putujete. Ležala si gola, prvo na prsima, zatim na leđima, crna kosa na bijeloj plahti, raščupana kaligrafija bez reda i smisla. Iz crnih rana krenula je kapati krv, sitne, skrletne kapi klizile su kožom i natapale plahtu.
Probudila si se olovna i troma od popodnevnog sna, svjetlost je sjekla krevet dijagonalno na dva dijela. Iz kuhinjice dopirao je oštar miris češnjaka prženog na maslinovom ulju. Polugol je stajao nad šporetom i lagano tresao tavu. U lijevoj je ruci držao cigaretu i svako bi malo povukao dim. Pepeo je padao u tavu, njemu to, čini se, nije smetalo. Iako je bio mršav jasno si mogla vidjeti začeće trbuščića. Kebab beba, govorio bi.
Dobro je kuhao. Barem tih šest-sedam recepata koje je znao pripraviti. Svaki od njih na maslinovom ulju. Maslinovo si počela vezati uz buđenja, vaš privatni Mediteran.
– Nemoj zaboraviti naušnice – viknuo ti je ne pogledavši te – Neki dan si ostavila lančić, prije toga grudnjak. Počinjem te skupljati k'o sličice.
– Životinjsko carstvo? – zijevnula si.
– Jok, Cro Army.
Prišla si mu s leđa i obgrlila ga oko struka. Pružio je ruku i prislonio ti cigaretu na usne. Povukla si dim, pepeo mu je pao na kožu. Nije se trznuo.
– Razmišljala sam o nečemu – istegnula si se i ispustila jedva čujan cvilež.
– Ne znam, ja sam čuo samo hrkanje, nikakvo razmišljanje.
– Daj začepi.
– Dobro, dobro, o čemu si razmišljala?
– Znaš kako te k'o klinca roditelji odijevaju?
– Aha – dodao je sitno nasjeckanog peršina na ulje.
– Dođe jedan dan, a da to ni ne znamo, dođe taj jedan dan, naša deklaracija nezavisnosti, dođe, znači, taj dan, kad si počnemo sami birati odjeću.
– Da, i?
– Kako misliš „da, i“?
– Pa ne znam, zakaj bi to bilo bitno?
– Ne znam, nekako mislim da tek nakon toga krećemo biti osobe.
– Briješ, počnemo biti osobe mnogo prije toga. Uostalom, ozbiljno misliš da odjeća toliko govori o nama?
– Ozbiljno to mislim, ti bi prvi to trebao shvatiti.
– Kako misliš?
– Znaš na kaj mislim, gospodine treba mi po’ ure da namjestim kosu tak da vječno ‘zgledam k'o da sam se tek probudio.
– Kod mene ti nema vremena između spavanja i sanjanja, znaš to? – istresao je konzervu pelata i krenuo miješati drvenom kuhačom.
– Joj daj, zbljuvat ću se.
– No dobro, što je s tom modnom deklaracijom nezavisnosti? Ajde, pričaj mi.
– Pa niš’, čini mi se da postoje svi ti događaji u našim životima, izuzetno bitni događaji kojima ne pridajemo važnost, a s druge strane pridajemo važnost totalnim pizdarijama.
– Tipa?
– Rođendani. Wow, čestitam, netko te istisnuo iz maternice.
– Dobro, što je još bitno?
– Uh, recimo prvi put kad beskućnika ne pogledamo u oči. Rođeni smo bez srama, i lako kad je taj sram bude usmjeren prema nama, ali negdje usput se dogodi to nešto i oni nam postanu nevidljivi, kao da postoji cijeli jedan grad unutar našeg kojeg svjesno odbijamo vidjeti.
– Ne bi li rekla da je to obrambeni mehanizam?
– Kak’ misliš?
– Ne znam, meni se slomi srce svaki put kad ih primijetim, kad im dopustim da postanu dio „našeg grada“, kako bi ti rekla. Da primijetim svakog beskućnika slomio bih se.
– Bez patnje nema ni empatije, to je istina, ali nekako mislim da kako rastemo da gubimo, da zaboravljamo bitne dijelove sebe, kužiš što hoću reći?
– Kužim, da, daj dođi probaj jel’ ovo dovoljno slano.
– Kušala si šalšu – Taman, možda još mrvicu papra stavi.
– Obećajem ti da neću ništa više ignorirati.
Mogu misliti – odgovorila si uzela vino iz frižidera. Zavalila si se za kauč i otpila gutljaj iz boce.
– Wow, seksi – rekao ti je.
– Ajde, ne seri i donesi mi čašu.
– Ne da mi se prat, može iz šalice?
Slegnula si ramenima – Zašto ne? Si oprao posteljinu i plahte?
– Jesam, zašto? – natočio ti je vino u šalicu.
– Nemrem više spavati u ovoj prljavoj posteljini.
– Nije prljava.
– Spavamo u njoj već tjedan dana, daleko je od svježe.
Čula si ga kako navlači novu posteljinu i već si osjetila kemijsku svježinu kako te obavija. Mobitel ti je zavibrirao. Dobila si mejl. Čestitka, dobila si taj Erasmus.
– Čini mi se kao da će oluja – viknuo ti je – vidim tamo neku naoblaku. Niski oblaci pritišću naš grad, istiskuju sav zrak iz njegovih smežuranih pluća.
– Aha – odsutno si mu odgovorila.
– Oluja. Što misliš? Ubija li komarce ili ih tjera u stanove?
– Aha – rekla si.
Prišao ti je sleđa, ti si i dalje buljila primljeni mail – Ševim ti se sa sestrom – šapnuo ti je.
– Aha – odgovorila si. Počeo te natezati za uši – Što radiš?
– Slušam te kako me ignoriraš.
– Aha – opet si promrmljala.
– Dobro, pa što to čitaš? – pitao te.
– Mail – odgovorila si.
– Kakav mail?
Pružila si mu mobitel – Evo, vidi.
Utihnuo je nekoliko sekundi – Wow. Bravo. Oš’ ić?
Slegnula si ramenima – Ne znam, što ti misliš?
Sjeo je prekoputa tebe i otpio gutljaj vina iz boce – Mislim da trebamo proslaviti.
– Proslaviti što točno?
– Priliku. Sve prilike.
– I one propuštene?
Dokle god nisu propuštene zbog ljubavi – odgovorio je i otišao u sobu. Namjestio je laptop između vas i priključio maleni blijedozeleni ventilator. Pustio je Svemirko, “Sa svog balkona”.
– O, Kriste, nećeš valjda opet s tim smaračima. Zvuče k'o Oliver Mandić s viškom kromosoma.
– Ha, dobro, ti biraj onda, ipak je tvoja proslava.
–
Rowland S. Howard.
Zakolutao je očima – Sjajno, idem usput i po
dop.
Noć je kapala po balkonu, ljepljiva i gusta, večerali
ste i pili vino, vino jednako ljepljivo i gusto poput noći koja vas
je postupno prekrivala. Nitko nije spominjao Porto, a Rowland S.
Howard nije pjevao fado. Svejedno, on kao da nije bio tamo, na
balkonu, s tobom u ljetnoj sparini, odgovori su mu bili spori i
nekako iščašeni. Znala si što ga muči, nisi mu htjela vrijeđati
inteligenciju pitanjem što ga muči.
– To je samo šest
mjeseci – primila si ga za koljeno.
– Aha – grizao je zanoktice.
–
Kaj, doći ćeš mi u posjetu dva-tri puta.
– Aha – prešao je na
nokat palca, čupao ga je trgao, vidjela si kako se tamnocrvena
tekućina prelijeva iz kuta niz prst.
– Nije tak’ skupo.
– Je,
kak ne, šefovi će me pustiti da odem u Portugal. I to dva, ne, još
bolje, tri puta. Jebiga, nismo svi studenti pa da po cijele dane
čitamo i raspravljamo.
Osjetila si pukotinu u grudima,
proširila se plućima do želuca, kapilarno se širila tijelom. Usta
su ti oblikovala savršeno O, savršeno crno O mađioničareva
šešira. Istog te trenutka primio za ruku koja je se povlačila s
njegovog koljena.
– Ej, ej, oprosti, nisam to mislio, jebiga,
nisam ja kriv što sam takav mamlaz i baraba. Mislim, jesam,
ali…
Nasmijala si se, nisi to htjela ali dogodilo se
svejedno, golubica iz crnila mađioničareva šešira – Nisi ti
mamlaz ni baraba, ti si konjokradica i lupež.
Dovršavali ste
bili drugu bocu kad ga je nazvao prijatelj, dogovorili ste se da ćete
van s društvom.
Večer je bila poput mnogih drugih,
razgovori su tekli, zapravo ne, nisu tekli, radilo se o unakrsnoj,
nepreciznoj i isprekidanoj paljbi, a alkohol je, nekako predvidivo
tekao niz vaše gotovo pa dislocirane čeljusti. On je, negdje nakon
treće ili četvrte runde, kad ste vas dvoje bili dobrano pijani,
odlučio reći kako ideš u Portugal.
– Ne idem, mislim, ne
znam, ne idem, nisam sigurna još, fakat ne znam… – promrmljala
si.
Zapljusnule su te polusuvisle čestitke na koje si
odgovorila mrmljanjem i zgrčenim osmijehom. Skrenula si pogled prema
njemu, usne svinute kao Franji Tuđmanu, oštri Nike simbol koji te
osuđivao i govorio ti kako samo misliš da si bolja od njega, ali da
sve diplome svijeta ne mogu promijeniti činjenicu da on stvari
jednostavno Zna, tako je, zna s velikim “z”, dok ti gnjuriš
u knjige i priručnike. Htjela si ga odvaliti nogom, ali sjedili ste
za visokim stolom i bilo te strah da bi izgubila ravnotežu i
strateški se strmopizdila. Nije ti bilo jasno kako mu je to pošlo
za rukom, kako te uspio poniziti nečime čime bi se trebala
ponositi? Naglo si skočila na noge, dočekao te pod sklizak od piva
i pepela, ali uspjela si se održati na nogama gracioznošću
umirovljene balerine (moguće da si malo istegnula tetivu, možda
nije tetiva, možda si samo iskrenula gležanj) i sjurila se prema
vratima, strijelac koji postaje jedno sa strijelom, čisti jebeni
zen.
Mutna su se svjetla oko tebe kovitlala, ulice su
promicale, ti uvijek nekoliko koraka ispred sebe same. Zateturala si
i poduprla se hladnim zidom. Prislonila si se uza nj i pokušala se
odgurnuti, nastaviti svoju olešenu odiseju nakraj noći. Pošlo ti
je za rukom da odstružeš do asfalta i razvališ se u vrlo
renesansnoj poziciji. Trudila si se uspraviti glavu, izoštriti
pogled, ali glava ti je išla lijevo-nadesno, gore-dolje, kao da si
lutkica psa koja stoji kod prednje šajbe automobila. Začula si
korake, nečija te sjena zapljusnula. Nekako si podigla pogled, nisi
mogla razaznati tko je točno ta silueta, jedino što si vidjela jest
aureola uličnoga svjetla.
– Ti nisi anđeo – rekla si.
–
Ne, ja sam kreten. Pozvao sam nam Uber, hajde, ustani – silueta ti je
pružila ruku. Zajedno ste teturali kroz toplu maternicu noći.
*
Nožni prsti zabodeni u pijesak, mesnate
grabljice grebu, ostavljaju nepravilne rovove na plaži.
–
Pripremaš se za rat – rekla si mu.
– Molim? – odgovorio je,
strugao je mrlje od soli s havajke.
Pokazala si prstom prema
udubljenjima u pijesku – Rovovi.
– Da, protiv tebe se ne može
nikako drugačije nego rovovski – promatrao je svoje stopala, i dalje
je dubio rovove.
– Zapravo sasvim suprotno.
– A da? Zakaj to
kažeš? – podigao je pogled.
– Ti si taj koji brzo gubi interes,
tebe se odvlači u rovovske bitke. To su spori, promišljeni potezi,
šahovska partija bez dugih, romantičnih dijagonala i skakačevih
bravura.
– U pravu si, da, a kako protiv tebe?
– To je bar
očito: blitzkrieg, mahniti, često iracionalni potezi koji bi me
natjerali da pretjerano razmišljam, da se toliko zapletem da se
nisam u stanju pomaknuti – prstima si zrakom iscrtavala vijuge bez
konca i kraja.
– Kao, da poraziš samu sebe?
– Tako nekako,
da.
Okrenuo je glavu prema moru, izgledalo je kao tamni,
tekući čelik u toj krvavoj naranči od sunca. Na plaži su venuli
suncobrani, ljudi su tresli pijesak s ležaljki i ručnika.
–
Ajde, započni tu bitku – rekao je.
– Koju?
– Odlučujuću.
Iskopaj svoje rovove, ja ću posložiti svoju konjicu.
Nasmijala
si se – Može, imaš dok ne padne mrak da me savladaš.
Ustao je –
Važi.
Otrčala si do mora i zgrabila pijesak, vratila se na
svoju poziciju i krenula oblikovati amorfne kule zlokobna oblika.
Noktima si u pijesak urezala cik-cak rovove, ispisivali su jasnu
poruku: nikakva vojska neće tuda proći. Ispred njih zabila si
grančice, dodatno upozorenje svakome tko se odluči na juriš.
On
je zakopao svoje rovove, pronašao lopaticu, tirkiznu plastičnu
lopaticu koju je nečije dijete, čini se, izgubilo. Oblikovao je
brdašce pijeska nasuprot tvojim formacijama, položio je lopaticu na
nj, to će biti katapult, njegova Debela Berta kojom će nastojati
razoriti tvoje fortifikacije ne bi li konjica mogla dovršiti posao.
Vidjela si ga kako trči do mola, kako čačka po njegovoj hrapavoj
površini i po plićaku. Pored katapulta stavljao je školjke, bila
je to sasvim simpatična hrpica. Žive račiće postavio je na
bokove, oni su trebali biti izvidnica.
– Gledaj, onaj ide u
krivu stranu, povlači se prije prvoga pucnja – smijala si se.
–
To je diverzija, ne brini ti ništa – stavio je školjku u lopaticu,
pomjerao ju je, tražio je idealan kut. Opalio je šakom o suprotni
kraj i školjka ti je fijuknula pored uha.
– Ej, pripazi malo.
–
Sori, potrebno je daljnje kalibriranje!
Ispaljivao je školjku
za školjkom, pošlo mu je za rukom da pogodi tek nekoliko puta,
srušio je samo jednu kulu. Njegovi su se račići razbježali,
hrpica se svela na svega tri školjke, kapitulacija je bila
neizbježna. More je prelazilo iz boje tekućeg čelika u crni
opsidijan, bivalo ti je sve hladnije za stopala i nos. Smijao se i
ispalio posljednju školjku, odletjela je daleko iznad tvoje glave.
Ispustio je dramatičan krik i ispružio se po pijesku usput lupajući
rukama i nogama.
– Predaješ se?
– Imam li izbora?
–
Ne, ako misliš preživjeti noć.
– Havajska je košulja moja
bijela zastava – skinuo je košulju i mahao njome i dalje u ležećem
položaju.
Ustala si, prekoračila svoje rovove, zakoračila
ničijom zemljom, stala si raširenih nogu nad njime i sjela mu na
trbuh – I? Što će osvaja pobjednik?
Privukao te sebi i poljubio,
onaj sto puta opjevani slani poljubac – – Idemo se otuširati, daj
meni da odem prvi, a onda dođi do pedalina.
– Do pedalina?
–
Vjeruj mi.
– Ha, dobro.
Skupili ste stvari i pošli ste
nazad u apartman. Pustila si ga da prvi ode pod tuš. Sjedila si za
stolom na terasi i pušila si.
– Hajde, vidimo se onda –
viknuo ti je.
Otišla si pod tuš i pustila vodu, mlaku vodu, mamlaz ti nije ostavio gotovo ništa tople. Mlaz je bio slab i trljala si kožu ne bi li se riješila fleka soli. Odjenula si se nešto toplije i izašla. Nešto kasnije, ugledala si ih , nasukane beba-kitove kričavih boja, nedaleko od njih vidjela si bebu-kita koja se nije nasukala, plahutalo je po svjetlucavo crnoj površini. Tirkizna, napola oguljena pedalina bila je prekrivena plahtama, iznutra je dopirala muzika i slabašna svjetlost.
– Mislila sam da ne voliš grandiozne geste – viknula si.
– Glava mu je provirila između plahti – Ne, ali obožavam pedaline!
– Ček’, ček’ – razrogačila si oči – Jesu li to naše plahte?
– Tehnički gledano, nisu naše, od barba Jure su.
– O, bože. Molim te mi reci da ono nisu svijeće.
Pogledao je unutra, učinilo ti se kao da je slegnuo ramenima – Jebiga, jesu.
– Sjajno, bit ćemo prvi ljudi koji su izgorjeli u pedalini.
– Zamisli naslov u novinama.
– A nismo ni Česi.
– Ajde, dolazim te skupiti.
I tako, plutali ste prema bovama, dovršavali drugu bocu vina, svjetlost se pretvarala u sve veće mrlje na koži bebe-kita. Noć je bivala sve gušćom, svjetlost je ostajala bez kisika, vino vam je udaralo u glavu i počelo ti se spavati . Pitala si ga je li ovo sigurno, odgovorio je da je najgore što vam se može dogoditi da vas pijani tajkun smrska jahtom.
– A najbolje? – upitala si ga. On je legao, ti si položila glavu na njegova prsa.
– Meksiko – rekao je i zaklopio oči.
Sanjala si škripanje snijega, kad si se probudila prvo što si vidjela bile su njegove oči, dva zrnca papra uronjena u med. Smiješio se.
– Što je? – upitala si ga.
– Znaš ono kad si premlad, a zaljubljen si i briješ da moraš još toliko toga doživjeti prije negoli se skrasiš?
– Aha – promrmljala si nastojeći uputiti jutarnji zadah u njegova prsa.
– E, to mi se neće dogoditi.
Koje sranje, pomislila si, ali iz nekog si mu razloga ipak odlučila vjerovati. Poljubila si ga zadahu usprkos i prišla rubu pedaline. Obala je bila mutna crta, on je preusmjeravao pedalinu. Prilikom umivanja primijetila si da je podmornica u tvom dlanu potonula.