“Uvijek sam ti iskrena koliko god mogu biti.”
F81 Čiste ruke
Marina ima ruke o kojima se priča. Maže ih revno i nosi dvaput mjesečno na manikuru. Njen dolazak u salon je slavlje. Biraju se boje, razgovara se o lakovima i sezonama; o njima se priča. Nisu uvijek bile tako slavne. Marina je djevojčica iz sela kojem ne pamtimo ime i pitamo – „A to je kraj Gospića”? Nekad je i kraj Knina. Odluta selo i u Slavoniju. Marina se u selo ne vraća. Tamo ne pričaju o njenim rukama. Tamo njene ruke nisu važne. Mi ne pamtimo ime sela, a selo ne pamti Marinine povišice.
“Voditelj klijenata? A gdje vodiš te klijente?”
U Zagrebu znaju gdje Marina vodi klijente. Marinine ruke rukuju se s klijentima. Prosječno pet do sedam puta dnevno. Trljaju Marini oči nakon spavanja. Ne pričaju o godinama. O Marininim godinama priča keramika njene kupaone, police napunjene organski uzgojenom hranom i televizor veličine iznad prosjeka. Slaven, Marinin muž, odabrao je televizor kad su kupovali veći stan.
“75 centimetara. To će biti dovoljno.”
Marina i Slaven su se odabrali. Često gledaju u televizor.
“Miško, koju seriju gledamo večeras?”, odzvanja stanom. Keramika u kupaoni doprinosi zvuku.
Marina piša. Mlaz staje.
“Svejedno mi je”, sjedi na wc školjci i gleda u svoje ruke. U salonu je odabrala boju šljive. Jesen je. Nije doba za privlačenje pažnje.
“Napravio sam kokice i posuo parmezanom. Svidjet će ti se.”
“Sigurno.”
“Dođi, lezi kraj mene.”
“Evo, samo da operem ruke”, razlijeva glas po keramici. Ona ju je odabrala. Keramika je njena sedma uzastopna povišica.
Marinine ruke prate njen hod od kupaone do kauča. Hoda sporo. Slaven ju grli.
“Idemo se ušuškati.”
Marina se ušuškava, ali ruke joj ne daju. Mobitel po kojem prtlja zvoni sve jače.
“Nije valjda…”
“Je. Morat ću do ureda, završavaju prezentaciju, sutra se donosi odluka.”
“Drugi put ovaj tjedan…”
“Zar je sad stvarno vrijeme da mi nabijaš krivnju? Ne bih išla da ne moram.”
“Ne želim ti nabijati krivnju, samo eto…”
“Eto što?”
“Eto, fališ mi. Ništa posebno.”
“Oprosti, znaš da moram. Ušuškat ću se kad se vratim”, ljubi ga pomirljivo.
Skoro će dva ujutro. On spava. Marina se vraća. Putuje liftom na sedmi kat i gleda se u ogledalu. Prinosi ruke nosu. Mirišu na laž. Njoj mirišu drukčije. Sklapa oči i smije se.
Ulazi u stan. U kupaoni pere ruke. Pere ih dvaput. Bit će ok. Ne, ipak će i treći put.
“Sve je u redu.”
Prije spavanja maže ruke kremom. Liježe kraj Slavena.
F82 Pahulja
Ja sam stvarno bio zaljubljen u nju. Neću reći da sam i danas zaljubljen, to bi valjda bilo nezrelo. Danas ju volim. Zaljubljenost bi po pravilu trebala prerasti u ljubav. Upoznao sam ju jedne noći u klubu. Sjećam se da je vani padao snijeg, bio je prvi mjesec. Duks me nagovorio da izađem, u zadnji tren. Tko pametan ide van depresivnim, snježnim siječanjskim petcima? Svi normalni našli su već nekoga s kim mogu gledati pahulje iznutra. Al’ ajde. Kad ja već nisam, mogu s Duksom gledati boce iza šanka.
“Ajde, druže, bit će ekipe.”
I bilo je. Skupili smo se. Pili duple peline i loše pive. Sretali se kroz mrak.
“Pa gdje si, nisam te sto godina vidio?”
“Pa evo me, šta ima?”
Svi su se izredali. Mladi roditelji koji bježe od djece. Karijeristi kojima karijera ne ide, ali petkom moraju pokazati da su dobro. Grupe žena koje se kunu u žensku solidarnost, a puno bi dale za jednu mušku pripadnost. Grupe muškaraca koje ne znaju kome pripadaju. Studenti. Onih nekoliko ostarjelih. I mi. Taman u sredini. Ne smijemo pogledati u studente jer ćemo se prepasti da od faksa nismo daleko stigli. Ne smijemo pogledati u ostarjele jer bismo mogli pomisliti da na kraju nigdje i nećemo stići. I usred svega toga ja. Mladi nitko koji pokušava biti netko. I ona. Za mene netko.
“Gledao sam taj film. Ubio je u jednostavnosti.”
“Jelda? A tek dijalozi?”
“Čudo.”
“Što piješ?”
“Ma… mislila sam krenuti…”
“Ajde, putnu jednu.”
Gledala me ispod oka. Premišljala se. Znali smo se onako, pokrajnje. Njeni frendovi znaju moje. Ni ona zapravo ne zna kako se večeras našla tu. I nije joj se išlo. I nije joj bilo nešto. I sad sam ja tu. I činim joj nešto.
“Aj, pivu, bilo koju.”
Odlično. Ostaje joj se. Ne naručuješ pivu za putnu, ako ti se žuri. Nisam imao poseban plan. Nisam imao posebnu želju. Znao sam da samo, nakon drugo vremena, osjećam da i ja želim ostajati kraj nekog. Pričali smo o filmovima, knjigama, zajedničkim prijateljima, poslu. Iscrpili smo teme i još dva piva. Nisam inače od neke hrabrosti, ali na izlazu sam se uspio nekako smotano nagnuti i poljubiti ju. Bilo je nekako, pa, pahuljasto. Mekano i snježno. Trudila se jako ostavljati dojam da je skroz kul, ali pive su dale svoje. Gledala me i čekala.
“Hoćemo k meni?”
“Pa.”
“Ne možeš baš voziti natrag ovako.”
“Ajde. Ali samo ćemo pričati o filmovima.”
Došli smo k meni. Pričali, ljubili se i gledali pahulje iznutra. Zaspala je. Ujutro se probudila u tipičnom, tako zapravo nepotrebnom, sramu. Vidio sam što vrti glavom.
“Mi… ovaj, nismo?”
“Nismo”, nasmijao sam se. “Ali nadam se da budemo.”
Ispekao sam joj jaja. Ostala je do pet popodne. Pričali smo, smijali se i jeli. Dvije godine nakon, živjeli smo zajedno. Tri godine nakon imali smo svadbu. Baš dobru, pričalo se o njoj. Imali smo svoju temu: Francuska. Tepali smo si mon amour. Uredili svoj stan. Pojeli barem dvjesta jaja na oko. I danas smo eto – tu.
F83 Procjep
Filip se pridružio njihovom uredu prošlog proljeća. Prvi dan su sjedili na vrhu zgrade i smijali se uz kavu. Faca iz industrije. Znala je za njega otprije. Dobro je radio svoj posao, ali više se pričalo o Filipovim drugim poslovima. Dugo je bio s jednom Sanjom, nešto kratko poslije s jednom Ivanom i onda se prestalo brojati. A brojali su mnogi. Filip je bio mudar. Njegov broj je samo punio njegov šarm. A tom šarmu teško mogu odoljeti žene. Uspješne, pametne, lijepe i s tankom svijećom manje vrijednosti koja stalno gori. Upalila se tamo negdje kad su bile djevojčice. Kod Marine se upalila u onom selu kraj Gospića. Ili Knina?
“Kažu mi da ću najviše raditi s tobom?”
“Pa da, vjerojatno će te odmah staviti na najveće projekte. Ja ih vodim.”
“Onda sam na pravom mjestu. Na kavi s tobom.”
Ulovio je mali smiješak u rubu njenih usana. Mali, ali taman da proškilji kroz njega.
“Mislio sam, ako ne žuriš, da ostanemo iza posla na cugi. Čisto da me uvedeš u cijelu priču.”
“Ima vremena, danas moram ići nešto obaviti.”
“Onda sutra?”, najvažnije je pokazati da je neophodno važna.
“Sutra bih već mogla”, širila je procjep u osmijehu.
Popili su cugu sutra. Upoznali se s pričom. Počeli su piti cuge redovno nakon posla. Nakon cuge bi još tipkali. Slaven bi kuhao večeru, a ona bi tipkala. Posao je važan, nitko se ne bi pobunio.
“Znaš, osvježenje je moći raditi s nekim tko je pametan, radi svoj posao, a uz to se možeš i smijati i nije ono… znaš već, napor”, skrenula je pozornost. I opravdala se sebi.
“Na kog misliš? Na Filipa?”
“Da, lik je fakat normalan. I osvježenje. Jučer smo prodali dodatnih pola milijuna kuna. A sjetio se nečeg što nam stoji pola godine pred nosom.”
“Pa svaka čast. Ako želiš, možemo jedan dan neko druženje organizirati.”
Marina i Slaven su bili poznati po svojim druženjima. On je volio kuhati, ona je obožavala uređivati stol. Pili su dobra vina. Gledali dobre filmove. Kod njih se ostajalo, družilo i pričalo. Njihov stan je bio dom. Nikom se nije išlo.
“Ne znam je l’ on za takve stvari”, zurila je u tipkovnicu svog mobitela.
“Vidi, rado bih ga upoznao. Voilà, mon cheri. Les crêpes de Slaven.”
I dalje nije skidala pogled s mobitela.
“Bilo bi lijepo da i ti nekad primijetiš neke stvari”, on nije skidao pogled s nje.
“Jesam li tu? I jesam li kriva ako usput pokušavam i odraditi ono što moram? Kaj hoćeš, da dam otkaz?”, tri pitanja su uvijek odlična obrana.
“Tko spominje otkaz?”
Ustala je od stola i otišla u spavaću sobu. Zatvorila je vrata.
“Gdje si nestala?”, pisalo je na ekranu.
“Ma, nešto sam rješavala sa Slavenom?”
“Slaven? Muž, djed, brat, sin, otac?”
“Hahahahha. Muž.”
“A da. Muževe uvijek treba rješavati.”
“Hahahahhaha.”
Gotovo. Procijepila je vrata širom. Slaven je pokucao na vrata svoje spavaće sobe. Sekundu prekasno.
“Marina, ne možeš se samo zatvarati preda mnom. Moramo moći razgovarati.”
“Reci?”, uzdahnula je.
F84 Izbor
“Gle, boli me briga što se priča. Uvijek su se pričale gluposti”, otpuhnula je dim i svoj pogled u stranu.
“Dobro, htjela sam da znaš.”
Jedna od rijetkih Marininih prijateljica kojoj je zaista bilo stalo do Marine. Ne do njenih ruku, njenih klijenata, njenih druženja i fotki za pohvalu. Onako, zaista, do Marine.
“Kako se ti osjećaš sa svim tim?”
“Nije mi uopće ugodno. Ali to su ljudi. Naći će razlog za pričati i kad ga nema. Ljubomora je virus koji se najlakše prenosi. Radimo puno zajedno i dobro nam ide. Logično.”
“Al’ Marina…”
“Šta?”
“I ja sam te vidjela s njim.”
“Gdje?”
“U petak. U dva ujutro. Izlazili ste iz Kocke zagrljeni. Sjeli ste u njegov auto.”
Povukla je jače dim. Uzela je pauzu. Vidi se. Vidi se više nego što ona misli. Jednim dijelom sebe i htjela je da se vidi.
“Družili smo se iza posla, malo sam više popila, otpratio me doma.
Zavladala je tišina usred punog kafića. Maja je znala da Marina laže. Marina je znala da Maja zna. U takvom trenutku čovjek uvijek ima izbor. Ponekad ima i tu sreću da prekoputa njega sjedi prijatelj. Reći istinu ili lagati dalje? Zaboravi se govoriti istina. Zaboravi se prepoznavati prijatelje. Ne uspije se ni vidjeti da postoji izbor.
“A uopće me ne pitaš kako je sa Slavenom?”
“Pa, pretpostavljam da je sve ok…”
“Pa, nije. Nije sve ok. Gle, on je divan čovjek. Pametan, zgodan, pažljiv… ali.”
“Ali?”
“Nije sve tako jednostavno. Ne uspijevamo se vidjeti. Što zbog posla, što zbog drugih stvari. On je užasno fokusiran na svoju obitelj. Kad god njegovi zovu – tu je.”
“I?”
“Pa nije tu za nas.”
“Jesi probala razgovarati s njim?”
“Ma jesam”, puhala je dim još jače u stranu. “Ali uvijek završi u svađi.”
“Svi imaju problema. Zaljubimo se, udamo i mislimo da je to to. Nije, tek tad nastupaju problemi. Samo što ja mislim da je sve rješivo.”
“Neke stvari možda nisu rješive.”
“Jeste pokušali s terapijom?”
“A gdje da to uguramo u raspored?”
“Možda vam samo treba malo pomoći u komunikaciji.”
“Ne znam.”
Nastavila je pričati. O svim Slavenovim manama kojih se mogla sjetiti. O onima koje je i nesvjesno izmislila. Jednom kad se procjep otvori, tama lako guta. Pričala je dugo. Prepričavala svađe, njegovu pasivnost, sve što je mogla smisliti u tom trenutku. Maja je slušala, tješila.
“Hvala ti. Znači mi tvoja podrška”, rastale su se. Neće se vidjeti mjesecima nakon tog susreta. Marina je požurila s cuge ravno u krevet. Filipov.
“Zadržala sam se s Majom”, poslala je Slavenu poruku.
F85 Crno, bijelo, sivo
Mene je moja žena jednog dana prestala voljeti. Volio bih znati dan kad se to dogodilo. Dan, sat i minutu. Imam osjećaj da je sve što sam pokušao nakon tog trenutka prazan dim. Crnobijeli film. Kao da se moj brak vrtio u boji i onda je samo jednog trenutka postao crnobijel. Crnobijel i nijem. Marina i ja razgovaramo stalno. Razgovor nas je progutao. Razgovor je progutao i dan i noć. Progutao je sav naš namještaj. Sve fotografije s putovanja. Stare plahte koje koristimo dok su sve nove u pranju. Progutao je naš veš. Progutao je naš krevet, imena naše buduće djece. Novi, veći stan. San o penziji uz more. Sve naše riječi. Razmišljam može li razgovor progutati riječi. Može li razgovor progutati sam sebe? Zamišljam ga kao sivo, ljigavo čudovište. Otprilike kao oni ljigići koje smo lijepili po ulici kô djeca. Siva, ljigava hobotnica s krakovima. Imam neki osjećaj da sam joj ja otvorio vrata.
“Dobro došla!”
Gurnula je svoj sivi krak kroz naš hodnik i piknula u fotku iz Venecije. Nas dvoje na mostu. Piknula ju je i usivila. Odjednom nije imala svoju moć.
“Ne moraš se izuvati, uđi slobodno”, vrata su preuska za prolaz pa ju ja ohrabrujem. Gleda me svojim tužnim očima i pušta drugi krak skroz do dnevnog boravka. Naše mjesto. Naš šareni kauč pun jastuka. Gotovo. Hobotnica ga je dotaknula. Kauč je sada crna spodoba sa sivim jastucima.
“Hajde, hladno je” Treći krak putuje do kuhinje. Ogleda se oko sebe. Kud će prije – na moju šalšu koja se hladi jer Marine nema već treću večer ili na magnete na frižideru? Magneti prvi stradaju. Svaka veza ima svoj frižider s magnetima. Sivilo. Barem nam je i frižider siv pa se boje dobro slažu.
“Hoćeš da ti pomognem?”, dozivam ju dok ona pušta svoj četvrti krak do police s knjigama. Kako je samo pametna. Prvo dotiče knjige koje sam ja poklonio Marini. Jednu po jednu ih vadi i baca na pod. Onda se vrati na sve ostale. Naše knjige. Obična siva mrlja usred tepiha.
“Pokušaj se malo stisnuti”, peti krak brzo rješava svu našu glazbu. Oklijeva, kao da nije sigurna gdje će dalje. Šesti pipak kuca po našem pragu. Pa da! U kupaonici još nije bila! Otvara vrata i zaustavlja se na umivaoniku. Znao sam da će to prvo uzeti. Hvata naše četkice zajedno, a one počinju curiti kroz odvod. Naravno, četkice. Uzmi magnete i četkice i srušit ćeš temelje svake veze.
“Hajde, možeš ti to!”, neumorno sam pristojan domaćin. Sedmi krak traži istinu. Zaustavlja se ispred našeg kreveta i kao da oklijeva.
“Nije ti u tome razlog. Seks je uvijek bio dobar. Pa čak i čest. Jednostavno je počela bježati od kuće”, krak počinje lupati po krevetu. Krevet se ne da odmah u žele, bori se.
“Hoćeš li više ući?”, sad sam već pomalo ljut jer znam da je kraj, a nikako da se dogodi. Lebdim tu između razgovora i još jednog razgovora. Gledam metak u čelo koji me treba pogoditi, a on putuje prema meni i nema čak ni toliko milosti da udari brzo. Napokon se osmi krak odlučuje u pohod. Putuje stanom i traži, sve je već sivo. Shvaća krak ironiju. Jedino što je ostalo braniti ovu utvrdu našeg doma sam ja. Hvata me za noge i uranja u sivilo. Hobotnica napokon provaljuje u stan. Tresu se zidovi. Ja sam samo siva lokva na podu. Ležim, ne znam kad ću se dići i želim samo odgovor na pitanje:
“Kad me moja žena prestala voljeti?”
F86 Pravila
Odlučili su živjeti razdvojeno. Ironično, tog dana bila je njihova godišnjica veze. Godišnjicu veze progutala je godišnjica braka. Sad više nema tko koga da guta.
“Tri mjeseca. Treba nam vrijeme da razbistrimo glavu”, uvjeravala ga je Marina.
“Što se može promijeniti u tri mjeseca?”
“Puno toga. Ovako jednostavno dalje ne možemo. Imat ćemo vremena da razmislimo o svemu. Da vidimo što osjećamo.”
“Osjećam da te volim. Osjećam da ne razumijem zašto se ovo događa?”
“Ne razumiješ?”
“Ne razumijem.”
“Ok, onda ćemo ostati u ovom smeću.”
Uzdahnuo je. Poželio ju je zagrliti. Zagrliti i reći da je svaka kriza normalna. Da će sve proći. Stisnuo bi ju kao i one večeri kad su gledali snijeg iznutra. Ona je njegova Marina.
“Što mogu učiniti u ova tri mjeseca?”
“Kako misliš?”
“Ako smo već razdvojeni, što mogu učiniti da se ponovno spojimo? Imaš li nešto što te muči? Što mogu promijeniti?”
“Znaš ti dobro što me muči, prožvakali smo to već tisuću puta”, postajala je nestrpljiva.
“Marina, ne mogu se prestati brinuti o starcima. Što tebe točno smeta kod njih?”
“Ništa, rekla sam ti već. Divni su ljudi. Jedino ne želim provoditi vikende s njima. Radim kô konj i jedino vrijeme koje imamo zajedno ti moraš juriti njima.”
“Ne moram, možemo se dogovoriti, jedino ih ne mogu izolirati.”
“Nismo se uspijevali dogovoriti.”
“Ok, što još?”
“Pa, nadam se da ćeš u ovo vrijeme stići promisliti o nekim svojim ambicijama. Što želiš dalje sa svojim životom?”
“Želim biti s tobom. Želim graditi život s tobom.”
“Pusti mene. Što ti želiš, Slavene? U slijepoj si ulici, u istoj firmi već godinama. Želim da razmisliš što još želiš postići.”
“U istoj sam firmi jer mi je dobro. Radim posao koji volim. U čemu je problem? U novcu? Novca nikad nije falilo i to dobro znaš. Ti moji isti starci koji ti toliko idu na živce su više nego često krpali naše prohtjeve.”
“Ti tvoji isti starci su te i učinili takvim papkom.”
I gotovo. Svađa se prosula stanom. Navikli su na nju. Ovaj put ju nisu ni odigrali do kraja, samo su šutjeli. Sjedili su u tišini pola sata, sat, minutu. Vrijeme je relativan pojam kad se bježi.
“Ok, koja su pravila?”, prvi je zakoračio.
“Kako misliš?”
“Smijem li te zvati? Slati poruke? Hoćemo se vidjeti u ova tri mjeseca?”
“Trebam mir”, gledala je u pod.
“U redu. Onda ćeš mir i dobiti”, ustao je. Zastao je pred njom. Nije dizala pogled. Poljubio ju je u čelo. Pokupio svoje stvari i izašao iz stana.
Ostala je sjediti. Par suza kapnulo joj je na rukav. Pričat će prijateljicama kako joj je teško. Neće im reći za Filipa. Njega ne smije miješati u to. Mora donijeti odluku nevezano uz njega.
F87 Smetnja
Danas je točno dva mjeseca otkad smo razdvojeni. Sreo sam ju dva puta, ali sam se sakrio. Nisam htio da me vidi. Osjećao sam se kao dječak koji ne želi da cura koja mu se sviđa vidi da ima prišteve. Nisam htio da me vidi. Htio sam da me zaista vidi sljedeći put kad me ponovno ugleda.
Razgovarao sam sa svim našim prijateljima. Nitko ne razumije, niti zna što se događa. Jedino što svi imaju da kažu je da je to normalno.
“Svi se razvode danas.”
Dođe mi da vrisnem.
“Ja se ne razvodim!”
Točnije, ja se nadam da se ne razvodim. Dođe mi da vrištim na sve, da ih šaljem u pičku materinu, da im kažem da smo papci svi. Ako nam je normalno postalo razvodit se nakon par godina, koji kurac smo se ženili?! Da imamo lijepe fotke?!
Tražim razlog. Tražim razlog svaki dan. Ako nađem dovoljno dobar razlog, moći ću si oprostiti. Možda ću uspjeti naći i rješenje. Sanjao sam ju. Bili smo u stanu, sjedili na kauču. Pogledala me.
“Smetaš mi.”
Samo je to izgovorila i izašla iz stana. Jesam li joj počeo smetati? U čemu? Podržavao sam njenu karijeru, volim naše prijatelje, brinuo sam se o njoj, pazio ju… Volim ju, jebote. Volim ju. Što još?
Svi se razvode. A zbog čega, narode? Zbog ambicija? Gubite sebe kad dijete plače po noći? Ne znate gdje su vaši snovi? Jednom se živi? Fali vam uzbuđenja?
Znam da neke generacije zovu izgubljene. Našu će zvati generacijom koja je ubila ljubav. Ili smo ju izgubili? To je lakše. Nema odgovornosti. Probušili smo džepove pa nam je ispala.
Gdje sam pogriješio? Marina, gdje sam pogriješio? Ako ju pitam, ispast ću zadnji luzer. Ona očekuje da ja to znam.
Pričao sam sa starcima. Žao im je. Žele mi pomoći. Zasad sam dogovorio da malo smanjimo kontakte nakon što se Marina i ja vratimo. Hoćemo li se vratiti? Nisam promijenio posao, ali složio sam listu nekih stvari. Imam par tečajeva koje mogu završiti pa s tim mogu gledati nešto dalje. Ona i ja smo uvijek sanjali da otvorimo nešto svoje. Želim da opet razgovaramo o tome. Razmišljao sam o planu štednje. Teoretski, već kroz par godina možemo krenuti u nešto novo. A prije toga se možemo fokusirati na dijete. Slavene, koji si ti debil. Dijete? Žena te ostavlja, a ti razmišljaš o djetetu. Ostavlja li me moja žena?
Danas je točno dva mjeseca otkad smo razdvojeni i jedino što mogu reći je da mi nedostaje. Moja žena mi nedostaje.
F88 Muda
Imala je muda. S mamom na telefon, s terapeutkinjom, pijana s frendicama.
“Ovo više nema smisla. On je divan čovjek, ali ja zaslužujem bolje. Znate ono kad je sve ok i sve je super, ali je sve na devedeset posto. E pa jebat ga, ja trebam sto posto. Mi zaslužujemo svi sto posto.”
Svi su kimali. Svi su bili puni razumijevanja. Nisu razumjeli. Čak ni oni koji su se razveli. Njima je jedino bilo lakše zbog njihove muke.
Naći će se u stanu. U pet. Zagrlit će ga, razgovarat će. Poslušat će ga. I reći će mu da želi razvod. Imala je odluku i imala je plan.
Stigao je deset minuta ranije. Otvorila je vrata. Stajao je ispred nje s buketom cvijeća.
“Ljiljani. Znam da ih voliš”, ušao je polako. Učinilo joj se da je narastao. Nekako se čudno promijenio. Možda čak i prozgodnio.
“Uđi.”
Gledala je niz hodnik za njim. Sljedećih deset sekundi odlučit će ostatak njenog života. Gledat će u njegova leđa i sumnja će početi kopati. Nagli li? Je li dobro razmislila? Je li prevrnula sva opravdanja naopako? Slaven je dobar čovjek. Hoće li naći nekog boljeg? Hoće li ostati sama?
“A, promijenila si zavjese vidim. Lijepe su. Siva dobro ide uz ovaj drugi zid”, prekinuo je njen monolog koji ju preplavljivao. Iz njega nije razabirala ništa. Osjećala je samo da pliva odjednom kroz neki strah.
“Ma da, malo sam se bavila rasporedom.”
“Planiraš preuređenje kad me izbaciš?”, pokušao je šalom razbiti zid.
Šutjela je.
“Marina, oprosti, samo sam se šalio. Nervozan sam pa da razbijem malo situaciju.”
Šutjela je.
“Aha, ali ti se ne šališ. Stvarno ćeš me izbaciti.”
Šutjela je.
Sjeli su za stol. Ni on, ni ona se nikad zapravo neće moći sjetiti sljedećih deset minuta. Starci, on, predugo, zasićenje, veza, zaslužuju bolje, mladi su, nesretni, prava ljubav, sreća, ne razumiju, dugo, već, evo, pauza, ništa, drugi, normalno, ljudski, iskreno, bolje. Tih deset minuta za oboje će zauvijek ostat niz nepovezanih riječi. Ona se neće sjećati kako ih je izgovorila. On se neće sjećati kako ih je čuo.
Pogledao ju je. Znao je da je kraj. Nije ga vidjela. Za svoj mir, pokušao je još jednom.
“Marina, jesi li sigurna?”
“Sigurna sam”, spustila je pogled.
Imala je muda. Svaki dan u zadnja tri mjeseca.
Osim danas.
F89 Sloboda
Filip je nestao kratko nakon razvoda. Jasno, on nije bio razlog njihove rastave. Nekad se brakovi raspadnu iz čiste dosade. Marina je neko vrijeme patila za Filipom, ali relativno kratko. Nakon patnje za Filipom, jednog dana, kao niotkud, udarila ju je patnja za njenim propalim brakom. Ta patnja je trajala dulje. Nekad joj je i došla nada da će se možda pomiriti. Brzo bi ju zatrla duboko u zemlju.
“Ne, on se nikad ne bi promijenio.”
Slaven se, istina, nije promijenio. Jedva je preživio razvod. Četiri puna mjeseca nije izašao iz kuće, osim na posao. Prošao je svaki milimetar krivnje. Nije našao razlog. Jednog dana, kao niotkud, prodisao je. Krenuo je oporavak. Polako, pola koraka, ali tu je. Počeo se družiti. Počeo je izlaziti s prijateljima. Korak po korak; došao je i do Filipa. Cijelu priču šapnula mu je frendica na jednom tulumu nakon pelina previše. Dva frenda su potvrdila da se o tome priča. Potvrda po potvrda; je li uspio naći razlog? Pretražio je frajera kud je stigao. Saznao da navodno muti sad s nekom drugom. Htio ga sastaviti sa zemljom. Smirio se. Htio provaliti njoj u stan – smirili ga.
“Nema smisla sad.”
***
Sreli su se jednom, par mjeseci nakon. Razveselila se kad ga je vidjela. Zatitrala.
“Hej!”
Gledao ju je i nije mogao ništa reći. Mislila je da taj pogled znači zaljubljenost, patnju.
“Marina, znam sve. Znam točno u dan i sat kad ste se jebali i gdje. Znam kad je počelo. Znam kad je završilo. Molim te, samo te molim jednu stvar. Reci mi je li to istina. Molim te, samo mi budi iskrena. To je sve.”
Uzela si je par sekundi da se pribere. Gledala mu je zjenice. Gutale su ju.
“Znaš i sam da ljudi svašta pričaju”, okrenula se.
Gledao je dugo za njom.
Nada Kaurin Knežević
Iz zbirke priča „Dijagnoza”, Imprimatur, 2020.
Nada Kaurin Knežević rođena je 5. srpnja 1986. godine u Banja Luci. Trbuhom za kruhom ju te iste godine odnose u Dalmaciju. Petnaest godina kasnije ona sama traži svoj kruh i bježi iz Dalmacije u Zagreb. Dvadesete joj donose uspješnu marketinšku karijeru u različitim hrvatskim i međunarodnim kompanijama. I muža. Tridesete joj donose profesorsku i znanstvenu karijeru, kćerku, psa i pisanje. Završava CeKaPeovu radionicu pisanja proze kod Zorana Ferića. Ulazi u širi izbor za nagradu Prozak te objavljuje prvu priču “Bosanka u Zagrebu” u sklopu natječaja Priče iz komšiluka II. Sljedeće godine pobjeđuje na istoimenom natječaju. Piše i diše u Zagrebu, a svoju prvu zbirku kratkih priča naslova Dijagnoza objavljuje u Banja Luci. Tamo gdje je prvi put prodisala.
