Jutarnje postrojavanje i dizanje zastave upravo završavaju. Šarene svjetlo-tamno plave uniforme užurbano se kreću po palubi. Nekolike mrlje silaze na pontu i otpuštaju strujne kablove. Dižu se bove. Nekoliko pari ruku čuvaju brod na sigurnom odstojanju od obale.
“Uvijek sam ti iskrena koliko god mogu biti.”
F81 Čiste ruke
Marina ima ruke o kojima se priča. Maže ih revno i nosi dvaput mjesečno na manikuru. Njen dolazak u salon je slavlje. Biraju se boje, razgovara se o lakovima i sezonama; o njima se priča. Nisu uvijek bile tako slavne. Marina je djevojčica iz sela kojem ne pamtimo ime i pitamo – „A to je kraj Gospića”? Nekad je i kraj Knina. Odluta selo i u Slavoniju. Marina se u selo ne vraća. Tamo ne pričaju o njenim rukama. Tamo njene ruke nisu važne. Mi ne pamtimo ime sela, a selo ne pamti Marinine povišice.
Otkrivanje svijeta u dvorištu vrtića