Uglavnom promatram ljude na Fejsu. Pišu o stvarima o kojima znaju malo, hvale se onima o kojima znaju još manje, misle da su zgodni, zabavni, promišljeni, inteligentni.
A ja znam da o svemu treba znati malo više. Treba i osjećati malo više, kao što, na primjer, osjećam ja. Moje srce je sigurno malo veće od ostalih jer ja sam empat. Mene toliko muče ljudski problemi da moram biti što dalje od neke osobe ako joj je loše. Samo mislim na druge, nikada na sebe. Na mene se sve izlijeva kao bujica i bolje mi je kad se i ne približavam ljudima. Uostalom, sve je sigurnije iza ekrana.
Uglavnom da, taj Facebook. Gomila idiota. Pametuju, popuju- rat, pandemija, nasilje, feminizam- bacaju floskule, ostavljaju svoj sitan, nebitan trag u bespućima komentara. Želim ih prihvatiti, protresti, reći im da su budale, ali dakako, nikad ih ne bih doista protresao, dovoljno mi je napisati nešto pa to i radim.
Stara kuha, stari spava, a ja pišem komentare i komentare, beskrajne nizove. Ponekad mislim da bih sve te komentare trebao spojiti u jednu knjigu i to bih zatim mogao objaviti pa bi svi došli i čestitali mi, vidjeli bi da nisam bilo tko, da sam mnogo više od običnog promatrača, da sam mislio, informirao se, putovao, shvaćao, secirao onako kako oni nikada ne bi znali i mogli.
I Tatjana, eh, ona koja šeta po svim tim promocijama, ona bi konačno vidjela da se sprema i moja, pa bi se obukla u nešto usko, crno, da joj ide uz divlje kovrče, i došla bi, znam da bi došla. Neki dan mi je lajkala fotku psa, promatra me dakle i ne bi bilo razloga da se ne pojavi. Znamo se dugo, površno ali dugo, što ništa ne znači jer tko se danas uopće dublje i poznaje? Dopisivao sam se s jednom ženskom godinu dana, pazite to, godina dana nije malo, neki ljudi još imaju toliko života, nekima čitav život u to stane, da ne duljim, godinu dana smo pričali o svemu, znao sam njezine tajne, traume, uspomene iz djetinjstva i načine na koje je muče na poslu; znao sam kako spava i jede, što misli i voli, a jedan dan mi je rekla samo: Ti mene ne poznaješ.
Te četiri riječi, tako jednostavne, banalne, zgromile su me kao gomila psećih govana, jer ja sam pleo oko nje, crtao tušem precizne poteze, pamtio svaku sićušnost. Ako vam se tako nešto nije dogodilo, nemate pojma o životu.
Glupača.
Glupača narcisoidna.
Mrzim te, glupa Mirela.
Tatjana to nikada ne bi napravila. S njom bih i ja bio pažljiviji, protezao se oko nje kao slina, bio važan, pametan, jak, gad. Žene vole gadove. I vole grubost.
Ne vjerujte nikome tko vam tvrdi suprotno.
Recite joj da je kučka, napalit će se.
Jer i jesu kujetine.
Ne vjerujte nikome tko vam tvrdi suprotno.
Pogotovo njima.
Tatjana prati Facebook kao i ja, puno lajka, komentira, dakle već imamo nešto zajedničko. I voli pse, baš kao i ja. Često se snimam da pričam s psima po cesti i to postam. Jer ja i razumijem što životinje misle. Ne znam zašto uopće kažemo ‘kučka’ u negativnom smislu, kuje su toliko bolje od ljudi. A svi su bolji od žena.
Viđao sam se i s jednom kravetinom (evo, opet, zašto kravetina kad su krave dobre, mirne i dobre) koja mi je pomagala naći posao i bila vrlo uporna u tome da moram početi raditi, da je dosta seruckanja po Fejsu. Ali šta je ona uopće znala što je seruckanje? Fejs je moj forum, moj božanski grad. Mjesto gdje će se uvijek naći netko i komentirati.
Pogotovo obožavam sve koji se na nešto nakače. Kad citiram, primjerice Nietzschea (on mi je omiljeni materijal za citiranje), pa ga dovedem u vezu s opasnostima od cijepljenja, ljudi pomahnitaju. Dok ja pojedem sendvič, stušti se 10 obavijesti, 10 komentara. Uvijek me uhvati lagana nesvjestica, adrenalin.
Neki dan sam napisao da svi muškarci imaju pravo na seks i da treba legalizirati prostituciju. To ste trebali vidjeti. Hrpetina tih feministkinja, jebem li im mater, zaskočila me kao hrpa hijena. Dobro sam se držao, hvala na pitanju. Bilo je gusto, ali mahnito sam tražio izvore po internetu i dokazivao im da sam u pravu. Adrenalin mi u tim situacijama toliko skoči da ne mogu ni zaspati. Ležim u krevetu i razmišljam što sam mogao napisati, što ću im sutra napisati. Nije da samo provociram, u mnogo stvari koje pišem i vjerujem. Ja sam karakterna osoba, ne pišam u vjetar kao 99% ljudi na tom Fejsu. Kad nešto napišem, onda to i stoji.
No, prije novih obračuna, uvijek napravim par selfija prije spavanja; prije pranja kose i nakon, najčešće, da se uoči razlika. Oni koji me prate znaju da mi je kosa bitna. Ako ju loše osušim, pretvori se u slamu. Zato je najbolje protrljati je ručnikom, vrlo nježno. Onda zadrži oblik i mekoću. Sve im to uslikam i objasnim.
Jučer sam šetao parkom između stolova za ping pong nakon kiše. Bilo je tiho i puno pasa koje su vlasnici izveli van. Kriomice sam uslikao neke od njih za staviti kasnije. Sve sam isplanirao. Nije lako ni planirati što ću koji dan postati, to zahtijeva visoku koncentraciju i promišljanje. Ja doduše nikad ne dobijem mnogo lajkova, ali znam da ljudi sve to pregledaju, namjerno ne lajkaju. Zavist i ljubomora, to je.
A trebam biti i maštovitiji, znam, nisam ja nesamokritičan. Moram fotkati nešto originalno, autentično. Nešto što će Tatjana primijetiti, na što neće ostati nijema kao dosad.
I tada se pojavio. Pas, nemam pojma koje vrste, s dlakom iste boje kao moja kosa. Mlađi muškarac ga je vukao za sobom nekako nespretno, kao da taj išta zna o vođenju pasa. Budaletina.
Ali, trebalo je reagirati brzo, pratiti ih i uslikati psa bez da taj retardo išta primijeti. Krenuo sam za njima.
Nije bilo puno ljudi, ali nije bilo ništa neobično u tome da smo taj lik i ja krenuli u istom smjeru. Malo sam usporio, tako sam ih mogao bolje držati na oku. Liku je u jednom trenu zazvonio mobitel i krenuo je prema nekom kafiću. Psa je ostavio pored drveta. Naginjao se kao da priča s nekim u tajnosti, šifriranim kodovima. Pas je ostao pored drveta i njuškao.
Približio sam se i tada mi je na pamet pala ideja: Slikat ću dlaku od tog psa iz blizine i staviti na Fejs. Slika će biti dovoljno originalna i neobična da će Tatjana sigurno reagirati.
Kužite, njoj nisam mogao uletjeti sa: ‘Seksi si.’ ‘Jebena si.’ ‘Znaš šta bi ti sve radio’, ‘Lijepa si’- kao drugim trebama. Trebao sam postići da ona uleti meni. Par puta je lajkala te usrane pse koje sam stavljao, ali nikad nije ništa komentirala. No sad će, osjećao sam.
***
Došao sam doma, postao fotku i otišao se istuširati. Ručak me čekao u kuhinji. Stari je s fotelje promrmljao nešto o tome kako sam do četrdesete mogao barem naučiti kuhati.
Ko ga jebe.
Vratio sam se u svoju sobu nakon jela i pogledao u komp.
Tatjana je komentirala.
Samo sam vidio da je ona, nisam vidio što. Prestao sam disati. Kosa mi se zalijepila uz lice. Morao sam par puta duboko udahnuti i izdahnuti prije povratka na komentar. Jedan, dva, tri, četiri, unutra. Jedan, dva, tri, četiri, van.
Pogledao sam.
“Kakav je ovo tunel od kreme?” napisala je.
U sljepoočnicama mi je bubnjalo.
Zatvorio sam oči. Moj božanski grad svjetlucao mi je ispred očiju.
