Lisabon.
Sjaj noćnih klubova i konferencija koja traje već tjedan dana. Ovladava jezikom, bolje razumije i njemački i francuski, sporazumijeva se tečno, nesmetano.
– S kime živite?
Pitaju je.
– Sama- laže.
Ne zna zašto laže, ali to je već postala navika na konferencijama na kojima nije bilo kolega ili poznatih. Kad su kćeri bile male, a njen muž većinu vremena trijezan, s ponosom je na putovanjima prepričavala obiteljsku dinamiku, zgode i nezgode, citirala kćerkice u dječjim shvaćanjima i tumačenjima svijeta.
Zatim se to mijenjalo. On je počeo piti, prvo povremeno, zatim sve češće, a pogled mu je sve više bježao u prazne kutove soba.
Elan koji je osjećala na početku, oko njih, oko njega, počeo je popuštati. Kako su rasle, bile su sve manje njezine bebice, a sve više nepoznate djevojke. Njihove su se ruke i noge povećavale, tijela im postajala sve dulja, a glave sve veće, kao lutkama koje neprimjetno prelaze u ljudska bića, a da ih nitko nije na to pripremio; niti njih, niti okolinu.
Gledala ih je kako leže jedna pored druge, ponekad i zagrljene, jedna veća, druga manja, razbarušenih velikih kosa koje su kao šubare padale oko njih i razmišljala: što dalje? Na koje im je još načine potrebna? Koja je njezina uloga sada s tim glavama, glasovima koji su još uvijek bili tanki i dječji, ali bilo je samo pitanje vremena kada će to prestati biti i kada će početi poprimati one duboke tonove koji će neminovno reći: gotovo je. Odrasle su.
Odrastanje se događalo polako: od dežuranja do otpuštanja. Od velikih očiju na maloj glavi koje prate svaki njen pokret do očiju koje odlaze svojim putem, odvajaju se od zagrljaja, viču „pusti me“, a onda jednog dana odlaze vjerojatno zauvijek. I čega će se sjećati? Zagrljaja? Tišina prije spavanja? Vožnji na spravama u lunaparku? Penjanja na brdo i spuštanja sanjkama? Tko zna što ostaje.
Sada djeluje kao da ni od čega nije ostalo ništa. Njegov pogled je prazan, nezainteresiran, osim kada izlazi. One se povlače u sobu, u mjesta daleko od njenog pogleda. Postoji li više išta što ih može vratiti njoj?
Ne zove ih s konferencije. Niti oni nju. Pretpostavlja da je sve u redu. Ako i nije, što se može.
Penje se u dvorac, sluša fado, hoda ulicama. Prolazi kroz bogatije i siromašnije dijelove grada. Želi obuhvatiti sve, hrani se grafitima. Kako bi bilo da su oni ovdje? Bi li svojom prštećom naprasitošću nešto oduzeli ovom prostoru, njenom doživljaju? Osakatili ga i uništili atmosferu u koju je uranjala polako i oprezno, kao u vodu koja u početku ne djeluje previše hladno, ali nije sigurna, jednostavno ne može biti, u to hoće li trbuh, ramena i dojke, doživjeti temperaturu drugačije od nogu. Vjerojatno bi je smeli. Prekinuli tišine koje joj trebaju kao duge, mirne sinkope.
Jednu noć u restoranu se nalaze ona, Francuzi i vino, dok vani rominja kiša. Oni se poznaju međusobno i blago, tiho čavrljaju jedni s drugima. Imaju zajedničke poznanike, poznanike poznanika, interese. Jedno vrijeme provodi s njima, zatim se ispriča i odlazi u dugu šetnju.
Ne zna na koju je stranu bolje krenuti. Prisjeća se sličnih nedoumica iz razdoblja čitanja knjiga s više završetaka u kojima se također trebalo odlučiti, a to nikad nije bilo jednostavno. Ipak, uvijek se mogla vratiti na početak, na jedno od raskršća i izabrati nešto drugo. Opsesivno je pokušala pronaći ključna raskršća u svome životu iako je znala da se sada više ne može promijeniti smjer. Niti u jednom trenutku ne može izaći iz tvrdog gipsa koji je obavija. Šeće po ulicama napola puna, napola prazna, izvana tiha, iznutra glasna.
Drugu večer, Škoti. Sjede u vrtu restorana i jedu naranče. Ne pitaju puno, pričaju o fadu. Ulice po noći izdišu mir, danju udišu glasove.
Prije petnaestak desetak godina je također bila ovdje. Tada je Lisabon bio ključ za monumentalnost, kolosalnost. Iz Italije i Španjolske došli su tu, on i ona, bez curica, bez njegovih udaljenih očiju i posve lagano uplovili u pločice, tramvaje, fasade, većinu vremena slijepljenih usana.
Sviđao joj se prostor ovog grada. Prostor koji se nikome nije prilagođavao, nije imao potrebu za tim. Zato je imao nejasnu bol i zatvorenost. Hotel u kojem je odsjela je skup, a pogled na najvišem katu otvara se prema gradu; tornjevima, venama ulica i zelenilu. Ipak, bez obzira na stalne letove, nove siluete gradova i doživljaje u njima, on i curice su os oko koje se okreće. Ubod šestarom i kružnica oko te točke. Njih troje, njezina obitelj.
Puni kadu vodom u hotelskoj sobi. Kada je bordo boje, velika, čak i udobna, mekana, iako je to za kadu neobično. Voda blago, smirujuće udara o njene stijenke. Od zvuka vode se ježi, ali koža joj je zahvalna. Zahvalna je na toplome što ju obavija, na pjeni, mirisu, kukuljici u koju se može sakriti svaku večer. Zahvalna je na svemu u tim trenucima, zdravlju, svojim rukama, noćnom nebu koje se možda prijeteće nadvija nad ovim stranim gradom dok se ona grije. Svaki dan donose joj nove sapunčiće, malene i mirisne, nove paketiće šampona i kreme za tuširanje. Sve sprema u kofer. Kada se uvijek brzo puni vodom pa ne mora dugo čekati na svoj zaklon. Iz nje gleda u mutno ogledalo i upija nepoznate mirise. Gusta tekućina daje sigurnost. Zatvara oči i ne čuje nikakav zvuk. Kada je kada. U njezinom gradu ili ovom, potpuno stranom. Razmišlja o tome što se događa vani. Veliki bulevari, automobili, raskršća. Zeleni Lisabon u kasno proljeće. Svi trenuci bit će izbrisani. Ili neće. Ili će se pojavljivati onda kad im se najmanje bude nadala i tada će biti toliko stvarni da ih neće moći zanemariti. Morat će se vratiti u njihovu samoću ili njihovo trajanje i sjetiti svega što je dokučila.
Nakon kupanja, gleda se u skupom ogledalu i odjednom i sama dobiva na cijeni. Možda je u tome bit. U porastu cijene. Gleda u svoj odraz i odjednom nestaje ozbiljnosti. Ozbiljnost je u nečemu drugom, u onom oko nje. U stvarnosti koja probija kroz druge, kroz drugo. Možda ona sama za sebe, bez njih, niti ne postoji kao ozbiljna, kao stvarna ili uopće kao onakva kakva je mislila da jest.
Zadnji dan odlazi do mora. Fotografira velike bijele spomenike koji kao da označavaju prijelom. Kraj jednog razdoblja i početak drugog. More je bilo prostor kraj kojeg je željela zastati. Polako, bez žurbe. More i suveniri, ali na njih je zaboravila.
Dolazi do plaže sa sitnim pijeskom i promatra sivu vodu. Valovi se ljuljaju i zabijaju jedan o drugi.
– Hej! To ste vi, učinilo mi se da sam vas vidio- začuje glas iza sebe.
Prema njoj dolazi čovjek u kasnim pedesetima kojeg je viđala na konferenciji. Sjeo bi u zadnji red, šutio i promatrao prostoriju kao da skenira svakoga te prati svačiji pokret i izlaganje. Nekada bi postavljao pitanja koja su joj se činila pronicljivijima od ostalih.
– Jacques- ispruži ruku.- primijetio sam vas na konferenciji.
– I ja vas.- smeteno mu pruži ruku, zadovoljna što može razgovarati na francuskom, što ga je uspjela usavršiti.
– Da budem iskren, ove konferencije služe mi kao bijeg od svakodnevnih obaveza, i obiteljskih i poslovnih. Zato nastojim ići što češće, malo se izgubiti.
– I ja često putujem- nadoveže se.
– Isto poslovno ili?
Oči su mu plave i velike, kao da ih netko dodatno proširio na njegovom licu.
– Poslovno, privatno. Sama sam i mogu što god želim. Kad vidim avion na nebu, odmah pomislim: kamo ovaj leti?
Osjeti kako joj lice poprima drugu boju, možda za nijansu tamniju.
– Ja sam kasno dobio djecu i sada imam pune ruke posla s njima. Nisam imao pojma koliko je to zahtjevno. Naporno.- nasmiješi se, a njegove se plave oči kratko zatvore što na njegovom licu ostavi neobičnu prazninu punu bora. – A vi? Niste se nikada udavali?- pita je – Nemate djece?
– Nikad. Nemam. – kaže, i to je ispuni olakšanjem kao balon. Prije su je intimna pitanja smetala, ali na putovanjima se njima poigravala kao pikulama.
– Pa još ste mladi, tko zna što se još sve može dogoditi.
Francuzov pogled se mijenja; sada je gleda zaigrano.
– Pa nadam se da se neće dogoditi ništa od toga – kaže, sve sigurnije, smiješeći se. – Ali, moglo bi se dogoditi da odemo na piće.
Osjeti kako joj i glas poprima drugu boju. Okrene se da prikrije smijeh koji ju je počeo hvatati nemilice, kao kliještima.
I prije je znala slagati da je sama ili da je razvedena, jednom čak i da je udovica. Naravno, samo onda kad je bila vrlo daleko i pred ljudima koji nisu mogli saznati suprotno, ali još se nikada nije pozvala na piće.
Jacquesu se, čini joj se, sviđa ovakav razvoj događaja. Približava joj se i prima je pod ruku. Ta gesta bi se mogla iščitati kao konspirativna; dvoje obiteljskih, iscrpljenih ljudi u pauzi odlaze popiti piće, ali u ovom slučaju ona je značila nešto drugo.
Ne, nije bila mlada pomisli, nije čak niti izgledala mlađe. Mladolikost joj je davala ideja slobode koju je Jacques ocrtao oko nje kao kistom.
– Ogladnio sam- kaže Jacques.- hoćete li da možda svratimo u neki restoran?
– Svakako- odgovara.
Piće je preraslo u restoran, njezin dan na plaži u kojem je željela kontemplirati o obitelji i sebi, u ručak s nepoznatim muškarcem. Ne treba zaboraviti niti hotelsku sobu, kadu, sve što mu još može pokazati i ponuditi kada bi to htjela, ovako nesputana, u potrazi za svakim novim avionom koji je odlazio u nepoznato.
Jacques ulazi u prvi restoran na koji su naišli, kao da mu se žuri biti s njom unutra, u mraku, u njezinoj blizini. Restoran je doista mračan, čak i uzak, a u kutu restorana pjevačica duge crne kose u jednostavnoj crnoj haljini pjeva fado. Iz nje isijava bol i privrženost. Lisboa, Lisboa, pjeva. Radi nagle pokrete glavom dok prelazi iz vedre melodije u očajnu. Prijelaz je postepen, kao iz mnoštva svijeta u samoću. Pred kraj, lice joj je obojeno čistom boli.
Ne razumije tekst, ali zamišlja da se radi o odlasku, o putovanju.
– O čemu ona pjeva?- pita Jacquesa koji je već naručio vino.
Jacques pogleda pjevačicu nehajno, a zatim joj se primiče i stavlja prst na njezine usne.
– Nekoj boli, vjerojatno. Možda samoći.
Približava svoje lice njezinom i uskoro može osjetiti njegov dah. Oči su mu tako izbliza još veće i čine se kao dva okrugla, pravilna jezera u kojima nema života.
Miče njegov prst sa svojih usta.
– Zašto o samoći? Jeste li vi usamljeni, bez obzira na obitelj?
– Ili baš zbog nje. – on pomiče ruku s njezinog lica, ali ostavlja je u zraku, u prostoru između njezinog struka i bedra. Konačno je ipak stavlja na stol, a s drugom uzima gutljaj vina.
– A da sam vam ja rekla da sam udana majka troje djece, bi li ova večera za vas imala isto značenje?- upita ga ponovo.
– Jeste li? – odgovara protupitanjem i gleda mirno ispred sebe. – Ja sam vama sve priznao.
I iz nekog nepisanog pravila, pomišlja ona, to mu pridodaje na vrijednosti, umjesto da mu je umanji, dok je, tome nasuprot, njoj njezina izmišljena samoća dodala na privlačnosti.
– Vidjela sam kako promatrate auditorij, a i čula vaše komentare na konferenciji. Ne mislite li da je zanimljivo kako ono što bi žena u mojim godinama ‘trebala’, a to je imati obitelj, predstavlja višak ili čak teret u situacijama poput ove? Dok bi, nasuprot tome, vama status pedesetogodišnjeg samca oduzeo na vrijednosti? Možda biste čak djelovali kao stari plejboj?
Nadala se da je sve sročila dovoljno jasno, ali ne toliko uvredljivo kao što je, prema njegovom izrazu lica, izgleda izašlo. Nije ga željela odbiti, samo čuti što misli. Na konferenciji je dugo i pomno analizirao društvene strukture, obiteljske dinamike. Sigurno je mislio i o ovome, pogotovo ako to često radi.
No, Jacques samo sliježe ramenima i kaže jednostavno:
– Vremena se mijenjaju.
Zatim ipak nastavlja:
– Kako ja to vidim, glavno je da je i vama i meni cijena trenutno visoka.
Njegova se ruka približava njezinoj nozi. U trenutku kada njegovi koščati prsti počnu snažno stiskati njezino koljeno, ona ispije vino do kraja, brzo ustane i izađe na ulicu. Ne osvrće se.
Mračna i topla, sloboda je primi u zagrljaj.
***
Sljedeće ljeto, penje se s mužem i kćerima prema kući na moru. Sunce joj jako udara u glavu. Želi se samo na trenutak izgubiti. Uroniti glavu duboko i zatim izroniti, kosu prebaciti iza sebe kao u reklami za šampon. Sigurna je da je to moguće i da želi to isprobati što prije, više puta, sve dok je vrat ne zaboli od toliko naglih trzajeva. A zatim želi pobjeći iza prvog ugla i dalje hodati sama, pustiti da se haljina vijori oko nje, šutjeti i udisati tišinu. Ako ostane kraj njih, srušit će se, nestat će, ispariti u ovom suncu koje ih nemilice muči.
Zastane.
Kćeri i muž nastave ispred nje, ne osvrću se.
Možda je dovoljno samo zaostati, pomisli. Pričekati da prođu.
Pored sebe začuje poznati glas. Okrene se prema njemu.
– Nikad nećeš moći bez mene- kaže joj samoća i namigne.
