Karte za Stingov koncert su gotovo rasprodane
Primjećuje li itko osim mene
kako se u zadnje vrijeme ništa ne privodi kraju
sve je gotovo urađeno,
skoro pa gotovo,
gotovo da je završilo,
gotovo da je uspjelo
Danas sam gotovo uhvatila let,
Ali nisam
Let je bio jučer i bio je posljednji let
te aviokompanije za ovu godinu
pa sam čekala satima na bus
koji samo što nije stigao
Imala sam gotovo sasvim dovoljno vremena
da okupiram mozak nečim konstruktivnim
i skoro pa sam uspjela
Onda su se odjednom sve krošnje Banja Luke
ispreplele oko moje glave i napravile džumbus
skoro sam vrištala, skoro jecala
Ali ništa od toga nije imalo smisla
pa sam buljila u prolaznike koji psuju nekog političara,
njegovu majku i dan kad je došao na svijet
pa sam slušala Daniela iz Oklahome kako svira gitaru
i u pauzama od pjesme priča o Južnoj Americi
odjednom svi žele ići u Južnu Ameriku
Pozdravili smo se četiri puta,
pa je rekao da nekom od nas bus mora doći
jer nije dobro nepropisno se pozdravljati i razbacivati željama
Utrnula sam
Banja Luka nije bila na listi mjesta od kojih sam bježala,
zato me i uhvatila na tako svirep i pokvaren način
Do zadnjeg trena nisam znala da bi me nešto moglo povući nazad
Zeleni talasi poljana koje su uništavali predizborne kampanje
Djeca koja mi dodaju loptu ispred zgrade,
uski balkoni sa izmetom golubova koji su me svake bogove noći budili
radost, kidanje od bola, vrištanje od užitka
Ništa od tog nema veze sa mnom,
a iz nekog je razloga sve tako svježe
Grane koje su ispreplele površinu grada
sad su ispreplele posred mojih vena
Nisam mogla izdržati do Stingovog koncerta
Patologija
Ako krenem pričati,
ponestat će mi daha i ponovno će me hospitalizirati
baš zato i lažem,
izmišljam najpodlije i najizopačenije
i to uvijek onom tko mi oduzme širine i prostor
Preostaju mi večeri
I tiha evociranja na koja nikome ne polažem račune
Nedostaju mi mostovi u svitanje,
nečiji bicikl naslonjen na ogradu
Pa čak i lanci na tom biciklu mi noćas
nedostaju
Koliko je prijevoznih sredstava
koje su ljudi željeli sačuvati od drugih
I biti sigurni da neće nikuda otići
dok njih nema
Kako čudan način za tretirati nešto
što je namijenjeno za kretanje
Na ovom kraju svijeta nerado
dočekujem jutra,
ali ih se vrlo rado sjećam
Na jednom kraju svijeta slutim,
na drugom čeznem
Čeznem za jutrima koja se bude u krošnjama,
U malim ritualima ljudi za koje nemam
ni najmanju želju da upoznam
Ali je tako lijepo kad još netko psuje na semafor
zbog kojeg kasnimo na posao
Nedostaju mi i zvona za ručak
I jedna stara novinarka koja mi je trinaest puta ispričala
gdje je naučila govoriti engleski i da joj je muž preminuo
nakon trinaestog puta nisam više brojala,
a njoj je svaki put bilo sve draže
što me je upoznala
Nedostaju mi povratci
Iako je sve manje mjesta na koja se mogu vratiti
Toliko je prostora koje sam pružila među ljude
Da više ne znam ni sama koji prostor do koga vodi
Večeras, već pomalo umorno
želim da se neki put očisti sam preda mnom
zidovi se sužavaju, a samoća nije neki saveznik
u skučenom prostoru
Preminuo je glumac Davor Janjić poznat po ulozi Nihada
u Ovo malo duše
Ovo malo duše nije moja ideja niti moje rješenje
Počeli su umirati odnosi u kojim sam se nalazila,
grad koji je bio moja kuća
odjednom je postao pun nekakvih uljeza.
Filmovi koje smo gledali
poprimili su ton lakrdijaša…
Prazan stan u kojem si ostao,
nije bio tako prazan kao ono što si
ostavio za sobom.
Mostovi na kojim sam shvaćala da se sve vode
s vremenom dotiču,
vjerovala sam da se i ljudi koji vole, barem vremenom, dotaknu.
Ja sam se samo spoticala o iluzije.
Dok su drugi ljudi iščekivali da odu iz ove kasabe,
ja sam se samo htjela vratiti kući.
Vjerovala sam da je kuća u brzom autu Tracy Chapman,
i da za nas dvoje i nije potreban veći auto,
i kad se pokvari usred neke egzotične zemlje,
dovući ćemo ga negdje
odakle ćemo stići kući…
Kad je sve to krenulo odlaziti od mene,
plašila sam se da odlazim i ja,
Ali znaš šta?
Ja ipak ostajem
Navikla sam se na tebe,
na tebe i svoje vanjske radove.
Navikavala dok doktori nisu utvrdili unutarnje krvarenje
u ovo malo duše
