Opet nemaju jogurta u hladnjaku. Milijun sam mu puta rekla: Miki, za tvoja crijeva jogurt je ključan. Klju-čan! On je odmahivao rukom, uglavnom je odmahivao rukom. Nekada ni to. Međutim, i dalje nije kupovao jogurt. Što mu je preostalo osim da mu ga kupujem ja? Kupim, donesem, ostavim na polici u hladnjaku. I što se dogodi kad idući put provjerim? Jogurta nema. Jogurt se pojede. Nitko ga ne spominje, nitko ne pita odakle jogurt. Ali znam ja što se dogodi. On misli, siroti, da mu ga žena kupi. Misli da je ona čula, jednom od onih milijun puta, misli da je čula što sam ja rekla. Misli da se ona brine za njegova crijeva i kupuje jogurte, a on ne komentira, samo ga zahvalno pojede. Ne želi joj reći: lijepo što si poslušala moju mamu i kupila ono što mi pomaže. Ne pada mu na pamet jer zna da bi ona prije krepala, crkla bi radije, nego što bi priznala da me poslušala. A što mlada gospođa misli kad ugleda jogurt u hladnjaku? Ništa. Ona ne vidi jogurt u hladnjaku jer ne zna gdje je hladnjak. Jedva da zna gdje je kuhinja, i to samo zato što u jednom od elemenata drže vino. Njezin je štednjak čist jednako kao kad sam ga kupila. To sigurno nije zato što ga pere. A lonci koje su dobili? Lonci su još u kutiji na podu! Jednom sam ih pokušala raspremiti. Bilo me sramota, toliko su mjeseci u braku, dolaze im gosti i misle: kakvi su ovo lonci ovdje. Zato sam ih htjela spremiti u ormar, da pomognem, da izvučem sina iz nelagode. Zato sam se zadržala duže nego obično, i Miki je došao kući prije nego sam otišla. Izvikao se na mene. Ne zbog lonaca, znam da ne bi dizao glas na majku jer dira lonce njegove žene. Nije on takav. Miki je divan dečko. Svi mi to kažu. Vikao je zbog moje bolesti, od brige je poludio kad me vidio da se saginjem i podižem teški lonac.
