Ovo predstavljanje knjige će ličiti na teški retro i povratak u prošlost ( možda i u budućnost) jer zbirka pjesama koju predstavljam objavljena je još dok je Ivo Sanader hodio hrvatskim političkim prostorom a kada ja nisam imala niti punih 30 godina života.
Doista bilo je to prije par svjetlosnih godina, uzevši u obzir da je godina o kojoj pričamo 2007. znači prije 17 cilih godina. Djeca rođena tada već uvelike cupkaju na trap te otkrivaju seksualnost tako drugačiju i otvoreniju nego davne 2007. kada pobogu Instagram nije ni postojao a Fejsbuk se tek zabebio.
Autorica zbirke Davide, svašta su mi radili, izuzetno talentirana tada mlada dama ( sad već, oprosti mi Marija) srednjodobna ili sredovječna Marija Andrijašević, rođena je 1984. u Splitu. Sad bi ja opet udarila na retro i Olimpijadu u Sarajevu održanu te godine i na veliku lutku Vučka koju sam imala tad s pet godina životnog staža. No što je previše previše je. Retro na čekanju.
Kronološki gledano autorica Marija, nerazumno duhovita i gotovo prijeteći iskreno bolna u svom izričaju, doživjela je i Jugoslaviju, i Domovinski rat ( sve u tananoj dječijoj dobi no ne znači da ju nije okrhnulo) i tranziciju, i EU i sve te ine pizdarije, no bitno je unatoč kronologiji naglasiti i tragičnu notu njezine zbirke jer je to njezin način odbolovavanja tragična gubitka oca u dobi od 19 godina.
Kad je poezija dobra ( naučila sam prije ali znam i sad nakon brzopoteznog gutanja ove zbirke) vi ne želite niti doručak, niti kavu, niti čekanje na sporom semaforu. Sve što želite je poput Grizli Adamsa zgrabiti svoju prokleto toplu šubaru, sjesti na proplanak i čitati. Dok se na vas ne sruči kiša, snijeg ili vas naprosto ne odnese kakav tornado. Nije ni bitno, kad poezija dotiče to je ravno svemiru, to je ravno Big bangu, to je ravno razlogu življenja i postanka.
I ima svega u toj zdravoj bolesnoj Mariji, i utjecaja punka i Bukowskog i struja svijesti i svega nečega dobrog a lošeg što u konačnici daje neopisivi miks antipodnog ludila. Njezine pjesme su struje svijesti koje nepogrešivo udaraju na centralni živčani sustav, a parametri dosega njezinih teških tvorbi ne staju na skale mojih ljestvica.
Služi se ona poredbama jačima od T- rexa, služi se hiperbolama težim od plavetnog kita, ona voli filmove, lakrdiju i kladim se da poput Groucho Marxa nikada ne bi poželjela biti članom društva koje nju želi za člana. Jer naša je zdrava bolesna Marija iznad svih sustava iznad svih vrijednosti, ranjena i troma u zacjeljivanju ona u ljubavi traži otvor i spas. To ju čini krhkom poput gazele ili srnice na potoku, no njezina stamenost u odlukama, njezin gard vječne pankerice te nevjerojatan diskurs kojim barata tu ranjivost baca u drugi plan.
Jer znate one ljude kojima svi umru, koji sve poubijaju svojim nemarom ili automatskim ganom a opet stoje na vjetrometini svih nevolja gordi, ponosno kao onaj Šejn od Haustora, s prljavim šeširom ovlaš nataknutim na kovrčavu glavu, grickajući sjekutićima neku nedoraslu vlas trave te šutirajući nekog premalog psa ispred sebe tom grandioznom kaubojkom, oštrom poput giljotine. I nisu takvi likovi česti, i nisu takvi likovi samo na filmu, znam ih bar par u stvarnom životu, voljela bih biti oni iako ih se malo bojim. Takva je zamišljam autorica zbirke Davide, svašta su mi radili, ta zdrava bolesna Marija, malenog a velikog srca, koji je za nju organ ali i tacna za sve ljubavi ovoga svijeta, i za sve tuge naravno.
Ipak nije zdrava bolesna Marija crno bijeli artefakt sjećanja i budućnosti, njezine odluke su gorostasne u htjenju čuvenju i decidiranosti a njezine su patnje više od akvarela i tempera koji cure na papir, više od one Dore Maar koja zbog ljubavi sječe dlanove ruku.
Zdrava bolesna Marija je i hipohondar, i zaljubljena u nju, njega i sebe u isto vrijeme, usprkos velikom nosu koji stoji nekako nahero, usprkos tome što joj je on rekao da se nju ne može voljeti, usprkos tome što je oko nas gravitacija i sve nas čeka neminovna smrt.
I sami naslovi njezinih pjesama u zbirci navode da je autorica emotivka s velikim vokabularom i smislom za igranje riječima kao šahovskim figurama pa su tako neke nazvane baš ovako:
Kad dođem, ležat ćemo u istom krevetu i mijenjati raspored tijela
Za tu ljubav u tvojim očima napravit ćemo tulum s puno piva i pelina
Uživaj u mraku dok nema reflektora
Ogledalo nema pojma u koga gledam dok pinceta vrijedno čupa obrve
Pod kožom dupina nećeš naći čovjeka.
Ljudi su smiješni kad su sretni.
Pjevale smo arsena u krevetu.
Kad hodaš se mamuza, kad hodam se kaubojski mamuzamo.
Djevojka je to tada koja je uz intelekt pokupila i svu šegu ovog prokletog svijeta, uz sreću i svu nesreću i tragiku ove proklete grčke tragedije zvane život a uz svo znanje i potpuno neznanje o svemu, jer apsurd, jer alogika, jer svi oni paradoksi da su najpametniji autisti da su autisti najpametniji i to.
Ova sadašnja srednjedobna žena nije moja prijateljica niti poznanica ali voljela bih da je, učila bi me životu kako i neživotu, učinila bi me sretnijom ali i nesretnijom, jer apsurd jer nelogika jer svi paradoksi ovoga svijeta.
Autorica zbirke misli da ima papilu za okus ljubavi, jezičnu ali je želi pincetom iščupati,
Autorica zbirke misli da joj treba netko da je cijelu poliže da ju opere od svijeta,
Autorica zbirke imala je oca koji je bio mučitelj i koji je kao pijan bio divan otac a napio se triput u 19 godina.
Autorica romana ima oca koji je obezglavljen i koga su napali crvi i njega i njegov ručni sat koji je autorica prokuhavala u vodi nakon što je ubila crve, nakon što su ga našli u šikari, oca, obezglavljenog.
Autorica je spremna da voli ali joj teško ide, zbog straha zbog neznanja zbog nestalnosti emotivca i osobine autista intelektualca da od svega pravi rusvaj.
Autorica zdrava bolesna Marija je osoba sasvim naopakog diskursa koji će savršeno razumjeti naopaki ili kako će ona reći čudni su ljudi čudni uvijek. Ili tako nekako.
Razumijem te Marija zdravo Marija bolesna Marija, i tvoju potrebu slaganja nesloživih riječi u mali rusvaj jer ti si mali veliki autista genijalac a sva tvoja shvaćanja u isto vrijeme su neshvaćanja i paradoksi i svemiri i apsurdi i nesvemiri.
Jer Marijo zdravo Marija ti shvaćaš da te ima a kad te ne bude jednog svemira neće biti , tvog, a svi ostali će se i dalje kolutati u obzorju prašine kao tvoja mamuza iz kaubojke kao tvoj um kao onaj debeli crv kojeg si zgazila jer je pojeo tatino tijelo.
Isprike na zakašnjelosti upoznavanja s tobom Marija, no bolje ikad nego nikad.
Autorica je za ovaj rad dobila nagradu za najboljeg mladog pjesnika na Goranovom proljeću, i to nije apsurd, sve ostalo jest.
Ivana Perić
- Marija Andrijašević
- Davide, svašta su mi radili
- Nakladnik: Fraktura
- 12/2007.
- 103 str., meki uvez
