„Žuti bog“ začudan je projekt koji unutar korica jedne knjige kombinira kratke priče, fotografije te otpjevane i odsvirane šansone. Glazba, proza i nadrealne vizure ispreplele su se u homogen, svjež i inovativan umjetnički izričaj. Autori ovog projekta su: Valter Milovan – Maer (pjesme i glazba), Želimir Periš (priče) i Zvonimir Perić (fotografije).
Želimir Periš autor je zbirke priča „Mučenice“, romana „Mima i kvadratura duga“ i „Mima i vaše kćeri“, te zbirke pjesama „x“.
Zvonimir Perić je fotograf i grafički dizajner.
Valter Milovan, inače sveučilišni docent, autor je nekoliko rječnika te “Bilješki o Pasoliniju” i prevoditelj Pasolinijevih pjesama. U Istri je i dobro poznat kantautor, autor nekoliko CD pločica s uglavnom vlastitim pjesmama.
Knjiga je objavljena u zbirci Histria Croatica u izdanju izdavačke kuće C.A.S.H. Donosimo Vam djelić onoga što se krije između korica knjige „Žuti bog“.
Dvadeset godina, dvadeset stoljeća
Kad je brončani Apoksiomen napokon izložen u njenom gradu Matija je bila među posljednjima koja će ga otići pogledati. Izložba je uskoro završavala i prastari je kip trebao putovati dalje svojim stazama. Zato je otišla na izložbu, jer kad izložbe jednom odu, teško se vraćaju. A pogled na onoga koji se dva tisućljeća skrivao pod morem mora biti poseban, tako su svi rekli, tako je svugdje pisalo. Pa je otišla na izložbu. Od kipa nije puno očekivala, a sve je dobila.
Kako mu se približavala spoznaja je postajala sve bolnija i kad je napokon stala pred dvadeset i dva stoljeća starog brončanog mladića pred sobom je nakon dvadeset godina ponovo vidjela lice svog muža. Te malene, ali pune usne, tu ispupčenu bradu, kvadratnu vilicu, popunjene obraze. Čak i ta stilizirana kosa, valovita i zalizana. Čak i rupe umjesto očiju, čak su i te rupe izgledale kao Milkove. Imao je dvadeset i jednu kad ga je izgubila. Bio je visok i mišićav, bio je isti, bio je identičan kao taj grčki kip, od predugih prstiju do premalog penisa, to je bio njen Milko. Otkud lik njenog mrtvog muža na bronci koja je dva tisućljeća spavala pod morem, bilo joj je svejedno. Jedino što je bilo doista bitno jest da je tu. On, njegova vizija, ponovo pred njenim očima. Otrčala je do ulaza. Koliko će još trajati izložba? Još sutra, gospođo. Sutra se izložba zatvara i Apoksiomen putuje u svijet. Oh, zašto joj je toliko trebalo da se odvaži otići na izložbu, zašto nije otišla ranije? Vidjela je slike tog kipa u novinama, vidjela ga je i na televiziji, kako zaronjen leži u pijesku, kako pažljivo s njega skidaju školjke, ali nijedan joj pogled nije odavao tko taj kip doista jest. Milka nije prepoznala dok ga nije vidjela svojim očima. I sad, kad je napokon bio tu, kad joj se nakon dvadeset godina napokon ukazao, sutra ponovo odlazi.
Dodirnula je kip, iako je na više mjesta jasno pisalo da se to ne smije. Šaptala mu je, iako su drugi ljudi bili oko njih i čudno je gledali. A onda je smislila plan. Pozdravila je Milka i krenula istražiti ostatak muzeja. Zavirila je za svaki kut, pritisnula kvaku svakih vrata. Naposljetku našla malu ostavu s metlama ispod stepenica. Zavukla se i pokrila žutom ceradom koju je našla na podu. Miris ustajale vlage ju je gušio. Nije se pomakla do noći.
Ujutro ih je otkrio portir, zagrljene nasred prostorije. Ona je klečala pred njim i spavala čvrsto zagrljena s njegovim nogama, a kip je svojom rukom nježno gladio njenu kosu.
Želimir Periš
Bijeli kamen s dalekih svjetova
Na zidu držim bijeli kamen. Kad svi zaspu, kad kuća utihne, ugasim sva svijetla i gledam njegov tajni plavi sjaj.
Ivko ga je pronašao jedno ljeto, dok su naš otok otkrivali prvi turisti, ima tome preko trideset godina. Došao je do nas razbijene usne i velike masnice pod okom i pokazao kamen. Rekao je da noću, kad svi zaspu, svijetli čudnovatim plavim sjajem. Da može čuti neke sitne glasove koji ga zovu, neke poruke i signale. To nije kamen s ovoga svijeta. Motali smo se oko njega, ali kamen je izgledao kao i svi drugi. Nestrpljivo smo čekali noć da i sami vidimo mističan sjaj.
Sutra Ivko nije došao do plaže. Otišli smo do njegove kuće, ali se čula samo vika i razbijanje. Zvali smo ga, pa mu je mater sva uplakana rekla da ne smi vani. Taj smo dan proveli na plaži, u nadi da ćemo i sami pronaći onakav čudnovati kamen.
Došao je do nas tek idućeg dana. Morao je iskočiti kroz kuhinjski prozor jer ga nisu puštali van. Rekao je da je kamen svemirski brod iz dalekog svijeta, da im je dugo trebalo da razumiju njegov jezik, ali da sad znaju razgovarati s njim. Da su se srušili iz svemira u more i da im sad trebaju neke stvari da ponovo mogu letjeti. Podijelili smo zadatke. Netko je trebao donijeti ulje, netko sodu bikarbonu, ja sam trebao donijeti rakiju, a Ivko je rekao uzeti toplomjer jer u njemu ima žive. Sve zajedno će se smućkati na neki način koji će njihov brod napuniti gorivom da ponovo može letjeti i vratiti se u daljine iz kojih je došao. Otrčao sam kući, a tamo je bila Ivkova mater. Sva izudarana s rukom zavezanom na prsima. Rekla je da će doći milicija po Ivkovog ćaću. Ja sam brže bolje, da me nitko ne vidi, otrčao u kuhinju i ulio rakiju u čašu pa se probao iskrasti, ali me ćaća vidio i pitao što to nosim. Rekao sam vodu, a on je rekao dođi vamo da vidim tu vodu. Pobjegao sam, trčao sam, a rakija se prolijevala svugdje po meni, ali znao sam da će i malo biti dovoljno, i ne uspijem li donijeti tu rakiju, sve će propasti.
Sreli smo se pred crkvom, svi osim Ivka. Rekli su da ga je ćaća uhvatio kako krade toplomjer i ubio boga u njemu. Trčali smo kao ludi do Ivkove kuće, a tamo je već bila i milicija i pola sela. Vidjeli smo Ivka kako ga iznose na nosilima. Nisu nam dali da mu priđemo. A onda se usred gužve na terasi pojavio Ivkov ćaća i vikao da će se ubiti. Plakao je i proklinjao iz svega glasa, popeo se na ogradu, a svi su skočili ne bi li ga uhvatili i Ivka na tren ostavili samog. Dogurao sam se do njega i rekao mu: Ivko, di je kamen? Ivkovo je lice bilo svo u krvi, nije odgovarao, a u ruci sam mu vidio bijeli kamen. Uzeo sam ga i rekao mu, spasit ću ih, ne brini se. Odveli su ga i nikad se više nije vratio. Ćaću su mu odvezli u zatvor, materi je srce ubrzo puklo od tuge.
Od onda kamen držim na zidu. Kad svi zaspu, kad kuća utihne, ugasim sva svijetla i gledam njegov tajni plavi sjaj. Čekam glasove, da mi daju upute kako da im pomognem i spasim. Kako da spasim sve nas.
Želimir Periš
Zvonimir Perić
Iz knjiga „Žuti bog“ autora Valtera Milovana – Maera, Želimira Periša i Zvonimira Perića, C.A.S.H., Pula 2020.
