Danas sam zaboravila nositi kožu.
Generalno gledano nije to ništa strašno – u posljednje vrijeme gotovo nitko više ne nosi kožu na svakodnevnoj bazi, postalo je suviše vruće za to. Uostalom, koža se na ovom jakom suncu lako ošteti, a novu je nemoguće nabaviti. Svi je čuvamo za posebne prilike. Ali danas i jest posebna prilika: nakon ručka s prijateljicom imam razgovor za posao u uglednoj firmi, a tu se ipak treba prezentirati u najboljem izdanju, koje svakako ne podrazumijeva ulazak u ured sa svim organima na izvol'te. Sam Bog zna koliko mi treba posao. Živim na starim zalihama već mjesec dana, izgladnjujem se… rekla bih da sam postala kost i koža, ali s obzirom na okolnosti prikladnije je reći kost i organi.
Prijateljica me odlučila počastiti ručkom da me malo ohrabri prije razgovora. Ni ona nije nosila kožu. Ipak, izgledala je bolje od mene: imala je dovoljno mesa na sebi, koje je od sunca poprimilo tamniju boju pa je odavala dojam preplanulosti. Odmah sam postala samosvjesna zbog velikih razmaka između svojih tkiva i kostiju.
Naručile smo wok s piletinom i povrćem. Prženje je zbog ovih nesnosnih vrućina postalo znatno jeftinije za sve stanove i objekte s terasom. Nije više bilo puno upotrebe raznih štednjaka, tava i friteza – bilo je dovoljno nabacati sastojke na grill ili kakvu užarenu površinu s uljem i crveno bi sunce učinilo svoje.
Dok smo razgovarale, ruke su mi podrhtavale zbog predstojećeg razgovora za posao pa je dosta sastojaka iz woka završilo u mojoj trbušnoj šupljini s vanjske strane. Dok sam skupljala komadiće povrća koji su mi pali u razne udubine po debelom crijevu, prijateljica i ja smo se nasmijale ironiji. Bilo bi bolje da su završili unutar njega. Najbolnije je bilo izvaditi oštre trakice paprike koje su mi bile zapele između jetre i gušterače. No nisam znala kako ću stići očistiti lokvice umaka koje su mi se našle tu i tamo po utrobi. Trebalo ih je nježno tapkati ubrusom, a za to nisam imala vremena. Bilo kako bilo, očistila sam ih najbolje što sam mogla i naoružana usiljenim optimizmom uputila sam se na razgovor za posao.
Radilo se o poslu u odvjetničkom uredu, ozbiljna atmosfera, nije za ljude bez kože. No tako ju je lako zaboraviti kad je nosiš otprilike jednom mjesečno. Od silnog uzbuđenja toga dana nakon tuširanja samo sam nabacila kupaći i izjurila iz kuće.
Došla sam do zgrade odvjetničkog ureda, duboko udahnula i pozvonila. Nakon 2 minute po mene je došla ušminkana plavuša u prelijepoj koži. Na trenutak me iznenađeno pogledala i izvila obrvu, no brzo se pribrala i odvela me do šefova ureda.
Čim sam ušla u ured, znala sam da neću dobiti taj posao. Šef je zgađeno pogledao u moje organe i rukom mi pokazao da sjednem na stolac najudaljeniji od njega, kao da sam štakor prema kojem mora biti pristojan. Pitao me nekoliko pitanja pro forma, ali nije slušao moje odgovore, koliko god elokventni bili. Nije se udostojio niti gledati u mene za vrijeme razgovora.
Izašla sam iz zgrade s osjećajem krajnje poraženosti. Moje vidljivo srce, koje je do maloprije uzbuđeno kucalo, sad je sporo i otežano odbrojavalo uzaludne otkucaje. Ispunjavalo je svoju funkciju, ali preko volje, kao da je i samo razočarano što se nalazi u mojim prsima. Da je moglo, sigurno bi zatražilo premještaj u tijelo s promućurnijom glavom.
Dok sam besciljno lutala cestom, začula sam zvuk svojeg mobitela. Na njemu je bljesnula poruka mojeg dečka: „Nabavio sam nam karte za balet večeras. U 8 budi u predvorju kazališta.“ Srce je opet poskočilo – možda se ipak isplati kucati za ovaj dan. Još stignem zasjati u svojoj koži.
Shvatila sam da nemam puno vremena, pa sam uskočila na tramvaj do doma i nadala se da ću se stići presvući do naznačenog vremena.
Ponovno sam se otuširala, složila svečanu frizuru i, zadovoljna, pogledala u svoju prekrasnu kožu na vješalici. Taman kad sam je poželjela izvući iz plastične folije, sat na ruci pokazao mi je da je 20 do 8. Obući ću kožu u WC-u kazališta, sad je bitno da stignem, pomislila sam i izjurila iz kuće. Prebacila sam kožu preko ruke i pojurila na tramvajsku stanicu. Počelo je puhati, i prvi put u dugo vremena osjetila sam dašak hladnoće iz minulih vremena.
Stigla sam do stanice i duboko udahnula svježi zrak; nisam ga osjetila toliko dugo da sam mislila da više ni ne postoji. I dok se tramvaj približavao s jedne strane, s druge je na mene hrlio nalet vjetra. Prije nego što sam se uspjela snaći, gledala sam kako mi vjetar otima kožu koja mi je visjela o ruci i baca je ravno pod tračnice. Tramvaj je lagano zakočio i rasparao mi kožu pred očima. Na tlu sam vidjela ostatke lijepog lica, savršena pokrivala za svoje ruke, grudi, noge… moja je površina bila razasuta po tračnicama.
Da barem nisam čekala toliko dugo da odjenem svoju kožu.
Perina Kulić
